Knjige koje ćete voljeti

Dobrodošli na moj blog

24.05.2019.

Elizabeth Kostova „Povjesničarka

Nemojte biti kao učenici koji knjigu mjere obimom stranica. Ova knjiga je sa svojih 654 stranica zaista obimna i ne bismo očekivali da je autoričin prvijenac. Možda bi knjiga mogla biti nešto kraća, možda je autorica mogla izbjeći dupliranje opisa događaja, ali činjenica da je na romanu radila punih 10 godina, da je mnogo putovala i proučavala staru književnu i povijesnu građu, garantira da će i naše putovanje s njom biti zanimljivo. Fabula romana dotiče i neke naše gradove; Dubrovnik, Split, Zagreb, zatim Ljubljanu, ali radnju najviše zadržava u Rumunjskoj i Bugarskoj. Osnovna nit romana je traganje za Drakulom, svirepim Vladom Tepešom, opisana u tri vremenska razdoblja, kao iskustvo više generacija. Prvi dio romana počinje kad šesnaestogodišnja djevojka, zovimo je Elizabeth, u očevoj biblioteci pronađe staru knjigu i omotnicu punu požutjelih papira, posvećenih nekom nepoznatom, a naslovljenih s - Dragi moj nesretni nasljedniče. Knjiga se otprve otvarala na samoj sredini, gdje se nalazi drvorez razjarenog zmaja koji u pandžama drži natpis ispisan goticom: DRAKULYA. Sve ostale stranice bile su prazne. Uz ovu veću knjigu postoji identičan primjerak manje knjige koju je na tajanstven način dobio i prijatelj Elizabethina oca, dr. Rossi, prvi koji je podatke o Drakuli, plemiću koji je pripadao redu zmaja, kao većina vlaških plemića, tražio u bibliotekama i arhivima otomanskog svijeta, prvi koji je imao neke čudne susrete s onostranim. Tijelo Vlada Tepeša je, navodno, pokopano na otočiću Snagovu u jednom samostanu u Vlaškoj. Kada bi Vlad Tepeš zaista mogao imati svojstva koja mu se pripisuju, najlogičnije bi se skrivao u liku knjižničara, jer se mora kretati tajno, a želi posjedovati znanje i moć. Zato on napada znanstvenike od kojih uzima ne samo krv, nego i znanje. U drugom dijelu knjige, 20 godina kasnije, profesor Rossi misteriozno nestaje, a njegovu potragu za Drakulom nastavljaju neki drugi zanimljivi likovi. Likovi su ove knjige uglavnom prikazani romantičarskom crno – bijelom tehnikom, kao da su likovi – simboli, likovi – ideje, što ne umanjuje zanimljivost knjige, ali ono što ovu knjigu čini vrijednom čitanja je njezina atmosfera, ugođaj koji pružaju tihi ambijenti velikih, tamnih knjižnica sa starim, prašnim knjigama, mračna, tajanstvena atmosfera crkvi i muzeja, oronulih starih građevina i ona sveprisutna opasnost koja prati aktere ove priče, ma u kom se dijelu Europe našli.

20.05.2019.

Fjodor Mihajlović Dostojevski „Kockar“

Govore ljudi da je kocka strast koja može uništiti čovjeka i kockarska sreća ima svoje prste u tome. Nasmiješi se početniku, daruje mu određeni dobitak i navuče ga na svoj tanak led. To se dogodilo i F. M. Dostojevskom kada je prvi put u Berlinu okusio privlačnost kocke na njegovom prvom putovanju u inozemstvo. Sreća ga je počastila izdašnom sumom novaca i on je srcem, dušom i strašću postao kockar. Kocka mu je postala žena, dijete, ljubavnica. Neodoljivo ga je privlačila pa je svoja inozemna putovanja provodio uglavnom uz rulet. U Baden Badenu je prokockao sve što je imao, pa on i njegova mlada žena zalažu i odjeću i nakit kako bi mogli preživjeti, ustvari, kako bi on mogao još jednom okušati sreću za kockarskim stolom. Njegova supruga Ana Grigorjevna Snitkina trpjela je njegov porok, koji je nazivala bolešću, njegovu zaluđenost kockom i neprekidno stvaranje novih dugova. „Kockar“ je autobiografski, duboko proživljen roman o ovisnosti koja je jača i od ljubavi. Radnja romana odvija se u Rulettenburgu ( vjerojatno u Wiesbadenu) i ispričana je u Ich Form izrazu. Glavni se junak našao u službi nekog propalog, ruskog generala kao učitelj njegove djece i tu upoznao Polinu, generalovu pastorku. Zanimljivo je napomenuti da je glavnog junaka na kocku nagovorila žena, upravo ta pastorka, baš kao što je Delfine de Nisenžan nagovorila Eugena u Balzakovom romanu „ Otac Goriot“. Polina mu daje 700 florina da u kockarnici za nju zaigra i zaradi novac. . Kako raste kockarska strast, raste i zaluđenost glavnog junaka Polinom, koja u početku na njega gleda kao carica iz starog doba koja se svlači pred svojim robom ne smatrajući ga za čovjeka. Pred robovima nema stida. Njih se ne uzima ozbiljno, čak i kad kažu: „ A znate li da ću vas jednog dana ubiti? Neću vas ubiti zato što vas više neću voljeti, ni iz ljubomore…“ Teče radnja ove čudne priče u kojoj su svi gubitnici, a kockar poznaje prokletstvo kocke. Uzela mu je iluzije, spokoj, prijatelje pa čak i uspomene. Sav mu se život sveo na pair i impair, rouge i noir. I odrekao bi se kockar kocke te vratio životu, samo da… samo da jednom igrom vrati izgubljeno… Roman: F.M. Dostojevki „Kockar“ Preveo: Zlatko Crnković Izdanje: „Znanje“, Zagreb, 1976.

12.05.2019.

Marina Fiorato „Puhač stakla s Murana“

Život i vrijeme su nedefinirane pojave, ma koliko mi mislili da ih možemo definirati. Događaji iz daleke prošlosti, mogu utjecati na naš život, posebno ako dijelimo isti genom, istu strast prema umjetnosti kao netko tko je živio stoljećima prije nas. Ako ste posjetili Veneciju prije njenog pretjeranog turističkog buma, možda ste pomnije razgledali njezine palace uronjene u mutnu vodu kanala, a možda ste, onako turistički, kupili predmet za koji vas je trgovac uvjeravao da je od pravog murano stakla. Priča ovog romana počinje u 17. stoljeću opisom smrti najpoznatijeg svjetskog puhača stakla iz Murana, Corradina Maninija, čovjeka iz čije se zabranjene ljubavi rodila kći koju je njezin djed, bogati plemić , kako bi sakrio sramotu svoje kćeri, dao u ubožnicu. Kada sazna da ima nasljednicu, Corradino posjećuje djevojčicu i poklanja joj srce od murana stakla, koje je posebno za nju izradio, a staklo je upilo svu ljepotu sunca, vode i njegove nesretne ljubavi. Budući da je strogo čuvanu tajnu izrade stakla odao francuskom kralju želeći zaštititi vanbračnu kćer, Vijeće desetorice osuđuje ga na smrt. Stiže ga venecijanski nož, kojeg je, možda, upravo on izradio i nad njim se sklapa površina mora koje postaje njegova grobnica. Sudbina i obiteljski genom su htjeli da stoljećima kasnije, nadarena umjetnica Nora Manin, vlasnica srca koje je izradio njezin daleki predak, a čiji je otac Talijan također skončao život u venecijanskom kanalu, bježeći od svog propalog braka s londonskim kirurgom Stephenom, dolazi u Veneciju. Osjeća da se vratila kući, traži svoje korijene i tragove svog dalekog pretka te se, zahvaljujući svom porijeklu, zapošljava kao puhač stakla na Muranu. Otok je odabran za proizvodnju stakla zbog požara koji pri izradi stakla može lako planuti i ugroziti grad. Sada počinje napeta priča o demonima prošlosti, o opasnosti u kojoj se Nora našla i o umjetnosti koja svoj genom prenosi na pokoljenja i koji ni grubi konzumerizam sadašnjeg vremena ne može uništiti. Sve je to faza u kojoj čovječanstvo gubi globalno osjećaj za ljepotu, ali ona se ipak probija kroz vjekove i nađe srca koja je grle. Izdavač: Profil, Zagreb Prevela s engleskog: Tea Raše

30.04.2019.

Jussi Adler – Olsen „Okus osvete“

Svjetski bestseler „Okus Osvete“ danskog pisca Jussi Adler – Olsena sigurno neće ući u romane koje vam mogu preporučiti kao štivo posebne ljepote, duboke misaonosti ili puke zabave, jer ono nije ništa od toga. Mračna je to i nelijepa priča koju sam pročitala iz znatiželje, jer pobija opće mišljenje da su sve zapadne europske zemlje humano i pravedno uređene, da u njima ne može doći do strašnih, institucionalnih devijacija, do zlostavljanja najosjetljivijih i najslabijih pripadnika društva. Još u drugoj polovici 20. st. decenijama nakon Drugog svjetskog rata, nepodobne Dankinje slane su na maleni otok koji jako asocira na Goli otok, samo što one nisu bile ni politički žigosane ni kriminalno aktivne. Te su djevojke maltretirane u ime zdravog poretka, pa i sterilizirane, kako ne bi rađale nepodobnu djecu. Oduzeto im je pravo normalnog života. A kada nekoliko isključivih, bogatih ljudi osnuje političku stranku, koja se bori za čistoću nacije, stvari postaju još gore. Demokracija ne znači ništa ako je narod neupućen, dezinformiran i nezainteresiran… I što preostaje djevojci koja nije imala sreće pa je zarana morala potpasti pod „skrb“ države? Ostaje samo osveta, jer kad nestanu uzročnici njene nesreća, može reći da je kazna izvršena.

13.04.2019.

Mary Shelly „Frankenstein“

Roman „ Frankenstein ili moderni Prometej“ je Mary Shelly objavila anonimno 1818. godine. Imala je tek 20 godina, ali pretpostavljam da je dobro poznavala duh tadašnjeg londonskog društva, koje je moglo prihvatiti da ovakvo strašno naslijeđe napiše muškarac, ali bi ga ženi teško oprostilo. Roman je gotski, što implicira mračnu atmosferu, stravična, nadnaravna zbivanja koja šilje živce čitatelja. Čini se da je nastao 1816. na putovanju po Europi autorice, njenog supruga, pjesnika Percy Bysshe Shelleya i manjeg društva u kojem se nalazio i čuveni lord Byron. I kao nekada društvo u Decameronu, kako bi prikratili vrijeme u uzastopno kišnim danima, dogovoriše da će svatko od njih napisati po neku gotsku priču. Mary je napisala roman koji je oduševio publiku pa je 1831. autorica objavila novu verziju romana, koju je sada potpisala punim imenom i prezimenom. Možda će vam se radnja romana iz današnje perspektive učiniti pomalo sporom, ali to ne umanjuje značaj ovog romana. Roman je to o stvaranju i o odgovornosti. Znanstvenik Viktor Frankenstein je od dijelova mrtvih tijela stvorio novo biće. I to biće pustio je u svijet koji za njega nije bio spreman. Nakazno i nezgrapno nije našlo ljubav i razumijevanje pa postaje opasno i zlo. Ovdje se postavlja etičko pitanje odgovornosti tvorca, koji stvara nov život, ali onda ga napušta i prepušta njemu samome. Frankenstein je čudovište, ali postavljamo pitanje: tko i zašto ga je stvorio pa oprao ruke od svoga čina? Paralele su više nego očite.

08.04.2019.

William Shakespeare „Othello“

Dok ste išli u školu, nije vam se čitala školska lektira, a ako ste pripadnik mlađe generacije, vjerojatno u lektiri i nemate ovu Šekspirovu tragediju. A šteta je ne pročitati je, ne usvojiti neke simbole ljudskog karaktera, koji se stoljećima nije promijenio. Priča je to o ljubomori, onoj bolesnoj, teškoj ljubomori koja ne sluša razbor i koja uništava sve pred sobom. Oličenje takve ljubomore je mletački crnac i general duždeve vojske Otelo, koji ljubi prekrasnu, bijelu Desdemonu, a ona mu, očarana njegovim podvizima, ljubav uzvraća i potajno se udaje za njega. Možemo se mi danas čuditi da se u vrijeme renesanse bijela žena potajno udala za crnog čovjeka, ali Šekspir indirektno svjedoči da nije bilo otvorene rasne netrpeljivosti, barem ne u njemu dalekim Mletcima. Otelo je hrabar i društveno omiljen čovjek, ali nije oličenje ljepote i mladosti pa pomalo pati od osjećaja inferiornosti i nije mu jasno zašto ga je lijepa Dezdemona odabrala. Njegova nedoumica postaje plodno tlo za pokvarenog spletkara Jaga, koji oko Otela plete opasnu, strašnu mrežu, ne bi li pojačao njegovu ljubomoru i lažno optužio Dezdemonu za nevjeru. Tako je Jago ušao u književnost kao simbol spletkara svih vremena. I kao svi spletkari, on je inteligentan, snalažljiv, okretan, ali čovjek bez duše, čovjek koji nanošenjem duševne boli hrani svoj izvitopereni ego. Što se dogodilo i kako su likovi postali žrtve svojih osobnosti, pročitajte sami ili pogledajte film. https://ffilms.org/othello-1995/

04.04.2019.

Deborah Ellis „Djevojčica iz Afganistana“

Živite u uređenoj državi, imate posao, djeca vam idu u školu, obrazuju se, idete na izlete, u kafić, družite se sa svojim prijateljima, a onda sve to uništi grupa fanatika koja ima političku, a zatim i moć oružja. Ostajete bez posla, jer niste jedan od njih, vaša supruga ne smije na ulicu bez vaše pratnje, a vašim su kćerima zabranili obrazovanje. Ubiti ljudsko biće njima ne znači ništa. Vaš uređeni svijet voljom nečovjeka nestaje u hipu. Oboje Parvaninih roditelja potjecalo je iz starih, cijenjenih afganistanskih obitelji. Svojim su obrazovanjem ostvarivali visoke prihode. Imali su veliku kuću s dvorištem, parom poslužitelja, televizorom, hladnjakom te automobil. Nooria je imala svoju sobu. Parvana je svoju dijelila s mlađom sestrom, Maryam. Maryam je puno čavrljala, ali je jednako tako mislila da je Parvana prekrasna. U svakom je slučaju bilo prekrasno katkad se maknuti od Noorije. Tu je kuću uništila bomba. Otada se obitelj nekoliko puta selila. Svaki put u sve manji stan. Kadgod kad bi njihovu kuću pogodila bomba, izgubili bi dio svojih stvari. Sa svakom su bombom bivali siromašniji. I sad su živjeli svi zajedno u jednoj maloj sobi. No zlo uvijek može biti gore. Otac obitelji postaje invalid, vlast su osvojili surovi talibani i čini se da za obitelj nema izlaza. A onda hrabra djevojčica Parvani odreže svoju divnu kosu i preobučena u dječaka počinje raditi na tržnici da prehrani obitelj. Nepismenim talibanima prevodi pisma koja primaju i pomaže u drugim poslovima. Iako je posve drugačija, fabula podsjeća na Dnevnik Ane Frank, jer su i u jednoj i u drugoj knjizi ljudi postali taoci misaonih zvijeri, socijalnih luđaka, društvenih manijaka, koji trulež svojih mozgova žele nametnuti cijelom čovječanstvu. Knjiga se, usprkos teškoj temi, čita lako, jer je povremeno začinjena laganim humorom, pa je mogu čitati i školska djeca. Rat je u Afganistanu trajao već više od dvadeset godina, dvaput dulje negoli je Parvana bila živa. Najprije su Sovjeti ušli svojim velikim tenkovima u zemlju i letjeli avionima koji su bacali bombe na sela i gradove. Parvana se rodila mjesec dana prije nego što su se Sovjeti vratili u svoju zemlju.»Bila si tako ružna beba da Sovjeti nisu mogli podnijeti ostanak u istoj zemlji s tobom«, rado joj je govorila Nooria. »Odjurili su u užasu preko granice, koliko god brzo su ih njihovi tenkovi mogli nositi.“ http://preuzmite-pdf-e-knjige.com/djevojcica-iz-afganistana-download-free-e-book.html

30.03.2019.

Marija Juračić „Žena pod zvijezdama“

U 23. broju časopisa za književnu fantastiku UBIQ objavljena je priča Marije Juračić „Žena pod zvijezdama.“ Kako sâm časopis naslovom sugerira šire književno područje od znanstvene fantastike, tako ni instrumentarij ove priče ne sadrži sofisticirane strojeve, međuzvjezdana putovanja, sva čuda suvremene i buduće tehnike. Likovi nisu neprilagođeni egocentrici, oni su obični ljudi koji žive svoje ustaljene živote, ali ispod tog realnog životnog sloja postoji nešto fantastično, nešto što možda jest, a možda i nije. I to fantastično ne nastavlja liniju pisanja onih pisaca koji opisuju moderne buduće civilizacije. Ono nastavlja liniju Edgara Allana Poa, čvrsto vezanu uz sadašnjost, uz život jednostavnog čovjeka koji može upasti u neobičnu priču. Fantastično postaje moguće, moguće se pretvara u vjerojatno, a vjerojatno u spoznajno. ................................................................... Mihovila Walner ------------------------------------------------------------------- Časopis UBIQ se tiska uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje grada Zagreba.

22.03.2019.

Federiko Garsija Lorka „Tamaritski divan“

Desi se ponekad da vam u ruke dospije malena knjižica stihova koja vam ispuni večer i s čijim se odjekom sljedećeg jutra budite. Takva je knjižica „Tamaritski divan“ Lorkine zbirke dvanaest gazela i osam kasida „Divan del Tamarit“ u prepjevu prevoditeljice Ane Stjelje. Prepjev Lorkinih gazela i kasida posvetila je prevoditeljica dragom prijatelju Milosavu Buci Mirkoviću ( 1932. - 2013.) koji nije doživio izdanje knjige, baš kao što ni Lorka nije doživio izdanje svoje zbirke „Divan del Tamarit“. Odlaze pjesnici, ali ostaju oni drugi koji svojim znanjem, talentom i velikim senzibilitetom daruju život njihovim stihovima, pa ih i tiskaju u vlastitoj nakladi. U uvodnoj riječi Poetika dela „Tamaritski divan“ Ana Stjelja naglašava:“ Ovo delo, malo po obimu, ali veliko po dubini meditativnosti kojoj se njegov kreator prepustio, peva o ljubavi, životu, smrti, i to u onom iskonskom obliku. Posmatrajući ceo „Tamaritski Divan“, može se napraviti glavna distinkcija između prvog dela koga čine gazeli, i drugog koga čine kaside, pri čemu su Lorkini gazeli uglavnom posvećeni ljubavi dok su kaside više inspirisane metafizičkim temama.“ I zaista je tako. Djelo je maleno po obimu, a ispuni cijelo srce, razigra meditativnu sklonost uma. Uz izvrsne prepjeve Lorkinih stihova, čitatelj neće ostati uskraćen ni za jedno objašnjenje pojma koji bi mu mogao biti nepoznat. Tako prevoditeljica napominje:“ Kula Tamarit predstavlja deo Stare kule Santa Pole koja se nalazi u istoimenom primorskom gradu, na jugu Španije. Smeštena je nasred vode i deo je nacionalnog parka „Solane santa Pole“. Tamarit je i naziv poseda čiji je vlasnik bila jedna porodica u Granadi. Kula Tamarit izgrađena je u 16 veku i predstavljala je utvrđenje koje je napravio kralj Filip II kako bi se odbranio od napada pirata i Mavara.“ Kako bih vam priuštila uživanje u jednom dijelu knjige, donosim jedan Lorkin gazel: Gazel o ljubavi koja se ne dâ videti ------------------------------------------------------------------------- Samo da bih čuo/zvono Vele/stavih ti krunu od vrbene./Granada beše luna/ među bršljenovima ugušena./Samo da bih čuo/zvono Vele/svoj kartahenski vrt sam počupao./Granada beše/ružičasta srna na vetrokazu./Samo da bih čuo/ zvono Vele/sagoreo sam u tvom telu/ne znajući čije je. --------------------------------------------------------------------------- Federiko Garsija Lorka/TAMARITSKI DIVAN/(Divan del Tamarit)/Prevod sa španskog: Ana Stjelja/Izdavač: Ana Stjelja/Dizajn korica, lektura: Ana Stjelja/atavi@beotel.rs/Recenzija: Milosav Buca Mirković/Priprema i štampa: Čigoja/office@cigoja. com/ISBN:978-86-909509-7-3

13.03.2019.

JOHANNES MARIO SIMMEL“ HURA, JOŠ ŽIVIMO“ ( HURRA, WIR LEBEN NOCH)

Radnja romana odvija se u Austriji, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, odnosno od 1946. do 1976. godine. Jakob Formann preživio je rat negdje na istočnoj fronti, bio zarobljen i vratio se po završetku rata u Austriju. Svako društvo nakon rata prate razne malverzacije pa se neki obogate opskrbljujući vojsku, a Formann se obogatio zgrabivši priliku da američku donaciju za unapređenje austrijske poljoprivrede neizleženih pilića prigrabi za sebe. Uvijek je važan taj prvi milion i Formanu je on pao u ruke kao dar s neba. Daljnje bogaćenje, preobrazba siromaha u tajkuna odvija se bez poteškoća. Jasno je da čovjek u takvoj situaciji mora imati saveznike, a oni se sami nameću iz kriminalnog miljea i politike. Pomaže mu profesor koji je već bio uključen u kultivaciju kokoši "majstorske rase", a kultivira ih glazbom Franka Sinatre. Formann, milijunaš i ženskar naglo širi svoje bogatstvo. A onda se dogodi automobilska nesreća u kojoj njegov Rolls Royce Silver Shadow izgori, a on na nekakvom stablu visi nad provalijom i sjeća se mnogih zgoda svoga života. Ta retrospektiva života začinjena je iskricama duhovitosti, pa vam taj prevarant, hohštapler, nositelj Velike srebrne medalje za zasluge za domovinu i zavodnik postaje čak simpatičan. Njegovo se poslovno carstvo širi ( od proizvodnje montažnih kućica, brodica, farmi kokošaka, inkubatora, proizvodnje piva do izdavanja časopisa). Čini li vam se ovo poznatim? Poznajete tog Formana u današnjem vremenu? No kako život zna naglo umiješati prste i okrenuti stvari naopako, tako i Formann propada preko noći. Propada njegovo ekonomsko carstvo i on se nalazi na početku, samo s viškom godina na ramenima. Ipak, on se ne predaje. S humorom se odnosi prema svemu što mu se u životu dešavalo, zahvalan je što ima život i kreće dalje. Kuda? To vam neću otkriti.


Stariji postovi

<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

Marija Juračić" Dronovi, furešti, ubojstvo"
Roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" se našao na 26. mjestu top liste hrvatskog romana 2017. godine.

https://harahvati.wordpress.com/2017/07/12/top-lista-50-romana-hrvatska-srpanj-2017/

Roman Marije Juračić "Mutno more"
Roman Marije Juračić "Mutno more" našao se na 20. mjestu top liste hrvatskog romana.
http://hrvatskaroman.blogspot.com/2018/04/tjedna-rang-lista-20-romana-hrvatska-07.html
https://kreativnopisanje.wixsite.com/enheduana/blog/objavljen-roman-marije-jura%C4%8Di%C4%87-mutno-more


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2027

Powered by Blogger.ba