Knjige koje ćete voljeti

Dobrodošli na moj blog

17.07.2019.

ARTHUR GOLDEN " SJEĆANJA JEDNE GEJŠE"

Daleki, zatvoreni svijet Japana dugo me nije zanimao i o njemu sam imala samo mutnu sliku čiji se mozaik razbijao na isječke koji su se zvali ikebana, kamikaza, Hirošima, ceremonija služenja čaja… Pojam gejše bio mi je mutniji od svega. Onda me knjiga pokojnog profesora Božidara Pasarića „Kratka povijest Japana“ intrigirala, odvela japanskoj poeziji, kazališnoj umjetnosti i na kraju knjizi Arthura Goldena „ Sjećanje jedne gejše. Ako sam ikada imala dvojbe o ulozi gejše u japanskom društvu, on ih je rasčistio, odgovorio na sva pitanja. Dugo je istraživao život gejši i iako je sadržaj romana izmišljena priča, društvena podloga romana to nije. Radnja romana pretežno se odigrava u Kyotu u prvoj polovini 20. stoljeća. Glavni lik je djevojčica Chiyo – chan, prodana i preprodana, grubo odvojena od starije sestre Satsu – san. Rođena u godini Majmuna s neobičnim plavo - sivim očima, pametna, nadarena i lijepa, predodređena je da postane gejša, što bi njezinu sudbinu trebalo učiniti povoljnijom od one koja je čekala njezinu sestru. Chiyo je voda. Njezin element je uvijek u pokretu, teče nizvodno, nezaustavljivo, uvijek nalazi način da nađe put iz uskih okvira koji je nastoje zarobiti, ograničiti. Ne može je zaustaviti ni zloba spletkarice, gejše Hatsumomo ni težak rad sljuškinje u okiyi, kući u kojoj se odgajaju buduće gejše, koje kasnije moraju otplatiti sav novac koji je u njih uložen. Dok sam čitala knjigu, imala sam dojam neke čudne podvojenostti. Iako je pisac naglasio u kojem se vremenu odvija radnja romana, zaboravila bih tu činjenicu. Činilo mi se da se sva ta zbivanja odvijaju daleko ranije, negdje u dubljoj prošlosti pa bi me uvijek iznova iznenadila spominjanje struje, radioaparata, telefona… kao da je tehnika požurila, a život ostao negdje duboko zakopan u tradiciju. Iznenadila me i surovost tog naizgled bajkovitog ženskog svijeta, u kojem je ljubav iluzija koja donosi profit. Život gejše nije lagan. O njoj, njenoj nadarenosti i izobrazbi ovisi na kojem će se rangu društvene ljestvice naći. Cilj njene izobrazbe je da zabavlja, a polje njenog rada obuhvaća čajane različitog ranga, tradicionalne svečanosti, bankete, kabuki kazališta… Samo najbolje stječu samostalnost, otplaćuju dug okiyi. One ne mijenjaju partnere kao gejše nižeg ranga. U cijelom životu imaju jednog ili dvojicu danna, muškarca koji se o njoj materijalno brine i koji joj kupuje vrlo vrijedna, skupa kimona. On otplaćuje njezine dugove i životne troškove i brine o svim njenim prohtjevima. Svoju vezu gejša i danna potvrđuju na posebnoj ceremoniji gdje se sklapa ugovor među strankama. Danne su obično vrlo bogati ljudi na visokim političkim položajima. Gejša je umjetnica i zabavljačica, ona pleše, pjeva, glumi, vodi zanimljivu konverzaciju, ali nikada se ne bavi aranžiranjem cvijeća. To je dosadan posao njezine posluge. Gejša prodaje iluziju, a u tu iluziju ubraja se i ljubav. Njezina je šminka teška i prikriva izraz osjećaja na njezinom licu. Bijeli lice posebnim bjelilom, zatim nanosi rumenilo na obraze čija boja ovisi o boji kimona, iscrtava obrve i rumeni usnice. Kompliciranu frizuru frizer učvršćuje voskom i ukrasima. Kako je postupak osjetljiv, gejša kad spava, naslanja glavu na takamakuri, nekakvu napravu oblika sedla na koju naslanja vrat. Gejša mora znati plesati. Ples je vještina koja se izuzetno cijeni i samo se ceremonija čaja može po bogatstvu tradicije usporediti s plesom. Ona mora znati svirati shamisen i uči to u školi za gejše, kada biva predstavljena javnosti na nekoj zabavi… Sve ostalo je iluzija koju ona pruža i o toj iluziji ovisi njezin daljnji život. Kako je svoju iluziju živjela gejša Chiyo – chan, djevojka sivozelenih očiju, rođena u godini Majmuna, po elementu voda, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, pročitajte u ovoj zanimljivoj knjizi.

06.07.2019.

Erich Maria Remarque „Vrijeme života i vrijeme smrti“

Volim Remarquea jer i o najtežim temama progovara ljudski, bez namjere da sugerira, da nametne svoj stav. I baš zato što ne sugerira, nego prenosi stvarnost kakvom ju je proživio, ova knjiga predstavlja bogatstvo književne riječi i svjedočanstvo jednog tužnog razdoblja povijesti čovječanstva, u kojem su moral i čovječnost učestalo gubili bitku sa svirepim, zadrtim, bolesnim sociopatskim mozgovma. Ne znam hoće li psihijatri ikada moći rasvijetliti enigmu na koji je način jedan nešarmantan, ružnjikav i ne posebno pametan individuum mogao zapaliti njemačke narodne mase i povesti ih u zvjerska uništenja drugih naroda. Koliko čovjek mora biti plitak i samoživ da povjeruje da pripada nadrasi i da mu kolektivizam svijesti zacementira vlastita promišljanja? Koliko se ideja domoljublja može izobličiti i dovesti do užasnih zločina? A sve je počelo od nekoliko nezaposlenih fanatika koji su se našli u jednoj pivnici u Műnchenu. Priča počinje jedne zime na ruskom frontu. Traje Drugi svjetski rat. Njemačke snage utvrđene su kraj nekog porušenog i zapaljenog sela. Svakodnevna granatiranja, strijeljanja taoca, leševi ukopani u dubok snijeg… Greber je mladi vojnik koji se već nekoliko godina nalazi na tom mjestu i koji nastoji preživjeti. I on, kao i drugi, prljav i ušljiv, izvršava svoju „vojničku dužnost“. Kada se nađe u streljačkom vodu, on u početku cijev svoje puške usmjerava u zrak jer ne može pucati u čovjeka, ali vremenom shvati da tako samo produžuje agoniju žrtve koja će na kraju ipak biti ubijena. Dobiva dva tjedna godišnjeg odmora. Željan je roditelja, majčine hrane, tople kupke, čistog rublja, no ništa ga od toga ne čeka. Grad svakodnevno bombardiraju saveznički zrakoplovi i njegova je kuća ruševina. Vojnikovu potragu za roditeljima Remarque vješto koristi da proširi panoramu društvenih zbivanja i prikaže apsurdnu atmosferu koja među ljudima vlada u napola razrušenom gradu. Ljudi ginu svakodnevno, pojedinci pljačkaju sve što im može poslužiti, gradske službe još donekle funkcioniraju, otresiti i neljubazni službenici vode urednu evidenciju o poginulima, jer te njemačke činovnike ni propast svijeta ne može omesti u njihovoj pedanteriji, u neporušenom dijelu grada još se vodi luksuzan, zabavan život njemačkih oficira i njihovih dama. U zemlji gdje jedni druge denunciraju zbog najmanje aluzije na velikog vođu, zbog glasno izgovorene sumnje u ishod rata, još se može dospjeti u koncentracijski logor. Greber shvaća da su ljudi - parole najopasniji i da ratova ne bi bilo kad ne bi stalno neka budala s pozicija vlasti uvjeravala druge u svoju isključivu istinu, kada se kult diktatora ne bi tako lako pretvarao u religiju. Jao nevjernima! Jao onima koji ne misle kao galamdžije na vlasti, kojima slabašne moždane vijuge na pravi put usmjerava krvava svastika. Proklamirana svetost njihova duha u sebi krije željeznu jezgru koja se lako pretvori u bombe. I kada je očito da je kraj blizu, svaki taj čovjek, kotačić u mašineriji, se kao nekom inercijom i dalje bori, da bi vlada, partija i ljudi koji su stvorili takvu situaciju još neko vrijeme ostali na vlasti. No ljubav nalazi svoj put i u vrijeme rata. Greber upoznaje djevojku Elizabetu čiji se otac nalazi u logoru zbog glasno iskazane sumnje u Hitlerovu pobjedu, a u njen stan uselili su ženu odanu partiji, koja stalno špijunira što Elizabeta u svojoj sobi radi. I u takvom životu, nesigurnom i opasnom, mladi par zna uživati u svojoj mladoj ljubavi; kupiti cvijet, pokazati nježnost, smijati se duhovitoj primjedbi, počastiti se finim vinom i uživati u kapljicama mirnog života. Greber i Elizabeta svjesni su da za njih nema mjesta kuda bi mogli pobjeći. Napali su i porušili gotovo sve države, ubili su na milijune nevinih ljudi, divljali i uništavali. Nema zemlje u kojoj bi bili dobrodošli…nema zemlje u kojoj neće snositi dio krivice svoje države.

17.06.2019.

Erich Maria Remarque „Nebo nema miljenike"

Klerfe, vozač auto utrka, sa svojim trkaćim automobilom, koji on naziva Đuzepe, jedne zime s mnogo snijega dolazi u sanatorij za tuberkulozu posjetiti svog bivšeg suvozača Holmana. U sanatoriju neki bolesnici žive godinama, neprekidno pod liječničkim nadzorom pa međusobno sklapaju različite veze. Neki imaju vlastite sobe, a bogatiji su zakupili i cijele apartmane. Nije to obična bolnica. Osoblje brine o zdravlju pacijenata, ali i o njihovoj zabavi pa se organiziraju razne svečanosti; novogodišnja noć, noćno skijanje pod bakljama, vožnja sanjkama, kartanje, ples… Sve djeluje prihvatljivo, osim što se smrti dešavaju češće nego na nekom drugom, izoliranom mjestu. Klerfe upoznaje mladu, lijepu ženu Lilijan i uskoro njihova međusobna naklonost prerasta u ljubav. On, koji u ludim trkama riskira život i ona, jako nagrizenog zdravlja, svakodnevni su kandidati smrti. Svjesna svoje bolesti, Lilijan želi živjeti i odluči poći s Klerfeom, zagristi u život, okusiti ga do maksimuma. Prije no što dođe Smrt, ona žudi posjetiti Veneciju, jer tamo nema ni automobila ni brda, Pariz, polja narcisa u Ženevi... Tko nigdje nije doma, može ići bilo kuda. Tako Klerfe i Lilijan slijede proljeće po cijeloj Europi. Ona ne želi više vidjeti snijeg i vjeruje da ga nikada više neće vidjeti, jer sljedeća zima ne može biti njena. Čini joj se daleka kao Sirijus, Vlašići… Iako pomalo strepi, čini joj se da ponavlja život. Mjesecima nije vidjela kišu, disala proljeće, odsjela u hotelu. Vrijeme je poslijeratno pa francuski hotelijeri štede na struji. Zato joj dosjetljivi Klerfe uz cvijeće poklanja i dvije jake žarulje da zamjeni one slabe kako bi mogla čitati… Lilijan podiže sav svoj novac, kupuje lijepe haljine, jer ne mora štedjeti za sutra… Sutra ne postoji i baš zato je život čeka.

07.06.2019.

Erich Maria Remarque „Sjenke u raju“

1933. godine njemački nacistički režim zabranjuje i spaljuje knjige ovog nenadmašnog pisca pa Remarque prvo emigrira u Švicarsku, a zatim 1939. u Ameriku. Roman „Sjenke u raju“ ima autobiografski premaz. Pisan je u prvom licu i priča o američkim danima emigranta Rosa koji je pobjegao iz njemačkog koncentracijskog logora. Strahote koje je doživio putuju s njim, postale su njegove noćne more i njegova popudbina. Rat je u Europi u punom zamahu, a on u Hollywoodu radi kao savjetnik za snimanje antinacističkih filmova i pomaže jednom mešetaru u preprodaji slika poznatih francuskih impresionista. Vjerojatno je taj dio radnje romana velikim dijelom preuzet iz Remarqueova života, jer pisac je upoznao i ljubio mnoge poznate, lijepe i nadarene glumice: Hedy Lamarr, Marlene Dietrich, ljubila ga je božanstvena Greta Garbo, ali je oženio prekrasnu glumicu Paulette Goddard. No vratimo se radnji romana. Rosa fascinira nevjerica ljudi da se tamo u Europi zaista dešavaju grozote, da je zvijer duboko zarila svoje očnjake u tkivo čovječanstva. Filmski režiseri, za koje radi, misle da Ros pretjeruje kada priča kako ljude iscrpljuju gladovanjem i radom pod parolom „Arbeit macht frei“, a kada potpuno onemoćaju, pretvaraju ih u dim krematorijskih dimnjaka. Mnoge divovske proizvodne firme su imale koristi od te robovske radne snage pa su čak gradile svoje područne pogone u blizini logora kako bi uštedjele na prijevozu. A poslovni Amerikanci u pobjedi nad Njemačkom već vide svoju poslovnu priliku. Tako jedan lik romana govori Rosu (Robertu):“ Kad rat bude prošao, njemačke će dionice pasti skoro na nulu. Marka neće skoro ništa vrijediti. To je prilika. Ukrcati se i kupovati. Taj narod neće ostati na dnu. On će raditi. I podići se. Znate li tko će mu pomoći? Mi Amerikanci. Sasvim obična računica. Njemačka nam je potrebna protiv Rusije.“ No ova knjiga, usprkos Rosovom teškom iskustvu, nije sumorna. Prožeta je finim humorom i nizom misli iskristaliziranih iskustvom čovjeka koji je mnogo toga proživio i koji u potpunosti shvaća globalne igre velikih igrača. Remarque, pisac izgubljene generacije, bi morao biti na popisu svih europskih školskih lektira, jer na zanimljiv, lagan, iskren način uči čovjeka kako bez mržnje i posebne ideologije, ali čovječno, kročiti kroz život. A da je njegov širok duh vjerovao i u znanost, dokazuje njegova oporuka kojom ostavlja 20 milijuna dolara Sveučilištu New York za financiranje Instituta za europske studije.

28.05.2019.

Erich Maria Remarque „Ljubi bližnjega svoga“ - Mgućnost čitanja

Remarqe je pisac čiji će romani trajati dok bude trajala civilizacija. Zanimljiv, stilom lagan, ima sposobnost da najmračnije strane kulture homo sapiensa prikaže blagim humorom iako se ta kultura trenutno nalazi duboko u crnoj rupi.............. O ROMANU Europa, 1939. godine. Hitler je zakuhao kašu, počeo svoju sumanutu igru, donio rasne zakone i protjerao Židove iz Njemačke. Uglavnom su to visoko obrazovani ljudi, profesori, liječnici, umjetnici, bivši tvorničari, trgovci… I svi oni lutaju još nepokorenim dijelovima Europe, bez dokumenata, bez domovine, rastavljeni od svojih bližnjih, spavaju po raznim izbjegličkim svratištima. Pojedine europske države daju im dozvolu boravka na koji tjedan, a ako ostanu duže, slijedi zatvor pa progon u zemlju iz koje su došli i proces se ponavlja. Fabula romana prati preživljavanje tri lika što predstavljam trima ulomcima, jer ovo je samo prikaz, želja da u nekoj knjižnici nađete knjigu i pročitate je............................ LUDVIG KERN, dvadeset jednogodišnji student, Nijemac i Europejac, protjeran je iz Njemačke, bez dokumenata i bez državljanstva, jer mu je otac bio Židov. Majka se smjela nastaniti u Mađarskoj gdje je rođena, a otac i sin, rastaviše se putem, jer izbjeglički putovi ne pitaju tko je kome u rodu. Na početku izbjegličkog vala, ljudi su imali sažaljenja prema tim ljudima i citat „Ljubi bližnjega svoga“nalazio je svoje oživotvorenje, ali kako se izbjeglički val nije stišavao, razumijevanje ljudi splašnjava. Kern je snalažljiv mladić koji neće dozvoliti da mu stalno skrivanje i bježanje otme ljubav. Bavi se ilegalnom sitnom preprodajom parfema, stvorenih u otetoj tvornici njegova oca i kartanjem. RUT HOLAND, djevojka koju su zbog rasnih zakona izbacili s fakulteta, a njezin dečko, čistokrvni Nijemac, još traži od nje da ima razumijevanja za njega, što je on mora ostaviti jer ona svojim postojanjem ugrožava njegovu karijeru, njegovu čast i njegov život. Sve je njoj jasno, rastavljaju rasni zakoni i brakove i bila bi mirno otišla, da je nije pozvao da zadnji put bude s njim, jer prilika je, nikoga nema kod kuće… I kada je podigla ruku na njega, on se zaderao: „Udaraš? Mene udaraš? Prljava jevrejska krmačo...“ Ukrstit će se sudbine Rut i Ludviga i zanimljivo je pratiti kako on nju čuva, kako se živi od danas do sutra i kako se dogovaraju novi susreti ljudi bez adrese, diljem Europe. JOZEF ŠTAJNER je pobjegao iz koncentracijskog logora. Potajno se vraća u Njemačku da još jednom vidi svoju suprugu Mariju. Zna da je njezina kuća pod prismotrom pa je čeka na tržnici. Kada je ugleda, hoda iza nje u masi ljudi i u jednom joj se trenutku tiho obraća: „Ne okreći se. Ja sam. Produži!“ U tihom razgovoru, bez njenog osvrtanja, doznaje da je ona pod stalnom prismotrom njemačkih vlasti. “Moraš se razvesti od mene. Moraš sutra otići tamo i reći da želiš razvod zbog mog uvjerenja… Poludio bih da tebi nešto učine. Moraš se razvesti. Onda će te ostaviti na miru…“ Žena ne odgovori. „Volim te, Marija“, reče Štajner tiho, kroz zube, a pred očima mu je treperilo od uzbuđenja. – Volim te i neću otići ako mi to ne obećaš.“ Slijedi jedna od najljepših ljubavnih scena europske književnosti. Kako bi zadnji put vidjeli jedno drugo, razdvajaju se. Ona odlazi lijevo, a on desno oko bloka kuća, kako bi u dugoj, mirnoj ulici hodali jedno drugome ususret.“ Njihove oči se susretoše i ne razdvojiše. I u njima je bilo sve: bol i sreća i ljubav i rastanak, lelujav život visoko iznad njihovih lica, bogat i sladak i divlji i odricanje i pomahnitalo kovitlanje hiljada svjetlucavih noževa. Roman ne prati samo preživljavanje lica bez identiteta, nego vrlo živo slika mnoge likove koji s njima dolaze u kontakt. Vjerujem da će čitatelj lako povući paralelu između romana i sadašnjosti i shvatiti koliko su isključivi, netalentirani, a moćni ljudi, sposobni u krako vrijeme zasvinjiti svijet. Ovdje možete pročitati roman: https://www.scribd.com/document/340223415/Ljubi-Bliznjega-Svoga-Erich-Maria-Remarque

24.05.2019.

Elizabeth Kostova „Povjesničarka

Nemojte biti kao učenici koji knjigu mjere obimom stranica. Ova knjiga je sa svojih 654 stranica zaista obimna i ne bismo očekivali da je autoričin prvijenac. Možda bi knjiga mogla biti nešto kraća, možda je autorica mogla izbjeći dupliranje opisa događaja, ali činjenica da je na romanu radila punih 10 godina, da je mnogo putovala i proučavala staru književnu i povijesnu građu, garantira da će i naše putovanje s njom biti zanimljivo. Fabula romana dotiče i neke naše gradove; Dubrovnik, Split, Zagreb, zatim Ljubljanu, ali radnju najviše zadržava u Rumunjskoj i Bugarskoj. Osnovna nit romana je traganje za Drakulom, svirepim Vladom Tepešom, opisana u tri vremenska razdoblja, kao iskustvo više generacija. Prvi dio romana počinje kad šesnaestogodišnja djevojka, zovimo je Elizabeth, u očevoj biblioteci pronađe staru knjigu i omotnicu punu požutjelih papira, posvećenih nekom nepoznatom, a naslovljenih s - Dragi moj nesretni nasljedniče. Knjiga se otprve otvarala na samoj sredini, gdje se nalazi drvorez razjarenog zmaja koji u pandžama drži natpis ispisan goticom: DRAKULYA. Sve ostale stranice bile su prazne. Uz ovu veću knjigu postoji identičan primjerak manje knjige koju je na tajanstven način dobio i prijatelj Elizabethina oca, dr. Rossi, prvi koji je podatke o Drakuli, plemiću koji je pripadao redu zmaja, kao većina vlaških plemića, tražio u bibliotekama i arhivima otomanskog svijeta, prvi koji je imao neke čudne susrete s onostranim. Tijelo Vlada Tepeša je, navodno, pokopano na otočiću Snagovu u jednom samostanu u Vlaškoj. Kada bi Vlad Tepeš zaista mogao imati svojstva koja mu se pripisuju, najlogičnije bi se skrivao u liku knjižničara, jer se mora kretati tajno, a želi posjedovati znanje i moć. Zato on napada znanstvenike od kojih uzima ne samo krv, nego i znanje. U drugom dijelu knjige, 20 godina kasnije, profesor Rossi misteriozno nestaje, a njegovu potragu za Drakulom nastavljaju neki drugi zanimljivi likovi. Likovi su ove knjige uglavnom prikazani romantičarskom crno – bijelom tehnikom, kao da su likovi – simboli, likovi – ideje, što ne umanjuje zanimljivost knjige, ali ono što ovu knjigu čini vrijednom čitanja je njezina atmosfera, ugođaj koji pružaju tihi ambijenti velikih, tamnih knjižnica sa starim, prašnim knjigama, mračna, tajanstvena atmosfera crkvi i muzeja, oronulih starih građevina i ona sveprisutna opasnost koja prati aktere ove priče, ma u kom se dijelu Europe našli.

20.05.2019.

Fjodor Mihajlović Dostojevski „Kockar“

Govore ljudi da je kocka strast koja može uništiti čovjeka i kockarska sreća ima svoje prste u tome. Nasmiješi se početniku, daruje mu određeni dobitak i navuče ga na svoj tanak led. To se dogodilo i F. M. Dostojevskom kada je prvi put u Berlinu okusio privlačnost kocke na njegovom prvom putovanju u inozemstvo. Sreća ga je počastila izdašnom sumom novaca i on je srcem, dušom i strašću postao kockar. Kocka mu je postala žena, dijete, ljubavnica. Neodoljivo ga je privlačila pa je svoja inozemna putovanja provodio uglavnom uz rulet. U Baden Badenu je prokockao sve što je imao, pa on i njegova mlada žena zalažu i odjeću i nakit kako bi mogli preživjeti, ustvari, kako bi on mogao još jednom okušati sreću za kockarskim stolom. Njegova supruga Ana Grigorjevna Snitkina trpjela je njegov porok, koji je nazivala bolešću, njegovu zaluđenost kockom i neprekidno stvaranje novih dugova. „Kockar“ je autobiografski, duboko proživljen roman o ovisnosti koja je jača i od ljubavi. Radnja romana odvija se u Rulettenburgu ( vjerojatno u Wiesbadenu) i ispričana je u Ich Form izrazu. Glavni se junak našao u službi nekog propalog, ruskog generala kao učitelj njegove djece i tu upoznao Polinu, generalovu pastorku. Zanimljivo je napomenuti da je glavnog junaka na kocku nagovorila žena, upravo ta pastorka, baš kao što je Delfine de Nisenžan nagovorila Eugena u Balzakovom romanu „ Otac Goriot“. Polina mu daje 700 florina da u kockarnici za nju zaigra i zaradi novac. . Kako raste kockarska strast, raste i zaluđenost glavnog junaka Polinom, koja u početku na njega gleda kao carica iz starog doba koja se svlači pred svojim robom ne smatrajući ga za čovjeka. Pred robovima nema stida. Njih se ne uzima ozbiljno, čak i kad kažu: „ A znate li da ću vas jednog dana ubiti? Neću vas ubiti zato što vas više neću voljeti, ni iz ljubomore…“ Teče radnja ove čudne priče u kojoj su svi gubitnici, a kockar poznaje prokletstvo kocke. Uzela mu je iluzije, spokoj, prijatelje pa čak i uspomene. Sav mu se život sveo na pair i impair, rouge i noir. I odrekao bi se kockar kocke te vratio životu, samo da… samo da jednom igrom vrati izgubljeno… Roman: F.M. Dostojevki „Kockar“ Preveo: Zlatko Crnković Izdanje: „Znanje“, Zagreb, 1976.

12.05.2019.

Marina Fiorato „Puhač stakla s Murana“

Život i vrijeme su nedefinirane pojave, ma koliko mi mislili da ih možemo definirati. Događaji iz daleke prošlosti, mogu utjecati na naš život, posebno ako dijelimo isti genom, istu strast prema umjetnosti kao netko tko je živio stoljećima prije nas. Ako ste posjetili Veneciju prije njenog pretjeranog turističkog buma, možda ste pomnije razgledali njezine palace uronjene u mutnu vodu kanala, a možda ste, onako turistički, kupili predmet za koji vas je trgovac uvjeravao da je od pravog murano stakla. Priča ovog romana počinje u 17. stoljeću opisom smrti najpoznatijeg svjetskog puhača stakla iz Murana, Corradina Maninija, čovjeka iz čije se zabranjene ljubavi rodila kći koju je njezin djed, bogati plemić , kako bi sakrio sramotu svoje kćeri, dao u ubožnicu. Kada sazna da ima nasljednicu, Corradino posjećuje djevojčicu i poklanja joj srce od murana stakla, koje je posebno za nju izradio, a staklo je upilo svu ljepotu sunca, vode i njegove nesretne ljubavi. Budući da je strogo čuvanu tajnu izrade stakla odao francuskom kralju želeći zaštititi vanbračnu kćer, Vijeće desetorice osuđuje ga na smrt. Stiže ga venecijanski nož, kojeg je, možda, upravo on izradio i nad njim se sklapa površina mora koje postaje njegova grobnica. Sudbina i obiteljski genom su htjeli da stoljećima kasnije, nadarena umjetnica Nora Manin, vlasnica srca koje je izradio njezin daleki predak, a čiji je otac Talijan također skončao život u venecijanskom kanalu, bježeći od svog propalog braka s londonskim kirurgom Stephenom, dolazi u Veneciju. Osjeća da se vratila kući, traži svoje korijene i tragove svog dalekog pretka te se, zahvaljujući svom porijeklu, zapošljava kao puhač stakla na Muranu. Otok je odabran za proizvodnju stakla zbog požara koji pri izradi stakla može lako planuti i ugroziti grad. Sada počinje napeta priča o demonima prošlosti, o opasnosti u kojoj se Nora našla i o umjetnosti koja svoj genom prenosi na pokoljenja i koji ni grubi konzumerizam sadašnjeg vremena ne može uništiti. Sve je to faza u kojoj čovječanstvo gubi globalno osjećaj za ljepotu, ali ona se ipak probija kroz vjekove i nađe srca koja je grle. Izdavač: Profil, Zagreb Prevela s engleskog: Tea Raše

30.04.2019.

Jussi Adler – Olsen „Okus osvete“

Svjetski bestseler „Okus Osvete“ danskog pisca Jussi Adler – Olsena sigurno neće ući u romane koje vam mogu preporučiti kao štivo posebne ljepote, duboke misaonosti ili puke zabave, jer ono nije ništa od toga. Mračna je to i nelijepa priča koju sam pročitala iz znatiželje, jer pobija opće mišljenje da su sve zapadne europske zemlje humano i pravedno uređene, da u njima ne može doći do strašnih, institucionalnih devijacija, do zlostavljanja najosjetljivijih i najslabijih pripadnika društva. Još u drugoj polovici 20. st. decenijama nakon Drugog svjetskog rata, nepodobne Dankinje slane su na maleni otok koji jako asocira na Goli otok, samo što one nisu bile ni politički žigosane ni kriminalno aktivne. Te su djevojke maltretirane u ime zdravog poretka, pa i sterilizirane, kako ne bi rađale nepodobnu djecu. Oduzeto im je pravo normalnog života. A kada nekoliko isključivih, bogatih ljudi osnuje političku stranku, koja se bori za čistoću nacije, stvari postaju još gore. Demokracija ne znači ništa ako je narod neupućen, dezinformiran i nezainteresiran… I što preostaje djevojci koja nije imala sreće pa je zarana morala potpasti pod „skrb“ države? Ostaje samo osveta, jer kad nestanu uzročnici njene nesreća, može reći da je kazna izvršena.

13.04.2019.

Mary Shelly „Frankenstein“

Roman „ Frankenstein ili moderni Prometej“ je Mary Shelly objavila anonimno 1818. godine. Imala je tek 20 godina, ali pretpostavljam da je dobro poznavala duh tadašnjeg londonskog društva, koje je moglo prihvatiti da ovakvo strašno naslijeđe napiše muškarac, ali bi ga ženi teško oprostilo. Roman je gotski, što implicira mračnu atmosferu, stravična, nadnaravna zbivanja koja šilje živce čitatelja. Čini se da je nastao 1816. na putovanju po Europi autorice, njenog supruga, pjesnika Percy Bysshe Shelleya i manjeg društva u kojem se nalazio i čuveni lord Byron. I kao nekada društvo u Decameronu, kako bi prikratili vrijeme u uzastopno kišnim danima, dogovoriše da će svatko od njih napisati po neku gotsku priču. Mary je napisala roman koji je oduševio publiku pa je 1831. autorica objavila novu verziju romana, koju je sada potpisala punim imenom i prezimenom. Možda će vam se radnja romana iz današnje perspektive učiniti pomalo sporom, ali to ne umanjuje značaj ovog romana. Roman je to o stvaranju i o odgovornosti. Znanstvenik Viktor Frankenstein je od dijelova mrtvih tijela stvorio novo biće. I to biće pustio je u svijet koji za njega nije bio spreman. Nakazno i nezgrapno nije našlo ljubav i razumijevanje pa postaje opasno i zlo. Ovdje se postavlja etičko pitanje odgovornosti tvorca, koji stvara nov život, ali onda ga napušta i prepušta njemu samome. Frankenstein je čudovište, ali postavljamo pitanje: tko i zašto ga je stvorio pa oprao ruke od svoga čina? Paralele su više nego očite.


Stariji postovi

<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

Marija Juračić" Dronovi, furešti, ubojstvo"
Roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" se našao na 26. mjestu top liste hrvatskog romana 2017. godine.

https://harahvati.wordpress.com/2017/07/12/top-lista-50-romana-hrvatska-srpanj-2017/

Roman Marije Juračić "Mutno more"
Roman Marije Juračić "Mutno more" našao se na 20. mjestu top liste hrvatskog romana.
http://hrvatskaroman.blogspot.com/2018/04/tjedna-rang-lista-20-romana-hrvatska-07.html
https://kreativnopisanje.wixsite.com/enheduana/blog/objavljen-roman-marije-jura%C4%8Di%C4%87-mutno-more


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
3021

Powered by Blogger.ba