Knjige koje ćete voljeti

Dobrodošli na moj blog

04.11.2019.

William P. Young „Koliba“

Roman „Koliba“ izdavači nisu znali procijeniti. Njih dvadeset šestero ga je odbilo tiskati pa ga je autor tiskao u vlastitoj nakladi. Roman je postao jedna od sto najprodavanijih knjiga u Americi, a zatim je osvojio i Europu. Nit priče je jednostavna, ali svaka njezina točka stoji u uskoj uzročno - posljedičnoj vezi s ostalima. Glavni junak priče, Mack Mackenzi, živi miran i sretan život sa svojom suprugom Nan, medicinskom sestrom koja njeguje i tješi onkološke bolesnike nastojeći ih približiti Bogu i osloboditi straha od smrti. Njezina ljubav prema Bogu nije bogobojazna. Otvorena je i slobodna, bliska i neopterećujuća, toliko da ga ona u svojim molitvama intimno naziva Stari. Obitelj je blagoslovljena s petero divne djece, ima dobre prijatelje i miran, staložen život. Onda tu poštenu, radišnu i dobru obitelj zadesi strašna nesreća. Na obiteljskom izletu njihova najmlađa kći Missy biva oteta i sve što je istraga otkrila, bila je njezina krvlju oblivena haljinica, nađena u nekoj kolibi u šumi. Budući da je ovaj roman prije svega teološka fikcija, slijedit ćemo tu teološku nit romana, koja se oblikovala u pitanje - Zašto? Zašto veliki, svemogući Bog dozvoljava strahotu koja je tako velika da potire i onaj najprirodniji zakon da roditelji umiru prije svoje djece? Kakav to vražji grijeh leži na ovoj obitelji koja svima čini samo dobro? Je li na naplatu došao Mackov postupak u djetinjstvu prema surovom i uvijek pijanom ocu, koji je s ljudskog stajališta posve razumljiv? Ako je Mack već za života tako surovo kažnjen, zašto ispaštaju i plemenita Nan i njihova djeca? Stoji li ona izreka da se svako dobro djelo plaća? Je li se Nan svojim pomaganjem bolesnima umiješala u njihovu patnju koja bi ih iskupila? Zar je patnja smisao vjere? Roman ustvari počinje porukom koju je jedne zimske, olujne večeri Mack našao u poštanskom sandučiću. Pošiljatelj se potpisao kao Stari i tražio da Mack dođe u onu trošnu kolibu u kojoj je nađena krvava haljinica njegove kćeri. I Mack se odaziva pozivu. Roman nadalje lomi stereotip tumačenja Boga i otvara diskusiju o oprostu, koji nije zaborav, postavlja širu sliku zbivanja, koja kreće od sjemena, od boli koja je ranjeno dijete pretvorila u monstruma. Ono što posebno cijenim u ovoj knjizi je lijep i lagan stil pisca, izvrstan prijevod, ali bi na poleđini knjige trebalo ispraviti gramatičku pogrešku: „Najmlađa kćer Macka…“ u „Najmlađa kći“ jer imenica kći ostaje kći u nominativu jednine, a mijenja se u ostalim padežima. /Marija Juračić/

30.10.2019.

MIROSLAV KRLEŽA „EVROPA DANAS“

Bez namjere da polemiziram o današnjoj europskoj zbilji i njenoj budućnosti, prezentirat ću vam esej Miroslava Krleže, velikog hrvatskog intelektualca, ljevičara i oštrog protivnika kapitalizma. Kritika a priori ne mora imati negativnu namjeru i kod pravih intelektualaca ona znači želju za promjenom na bolje pa je ne treba miješati s kritizerstvom, kojeg su naši prostori puni, a koje ima za cilj samo vlastitu promociju i zadržavanje na nekim punktovima moći. Dakle, iz perspektive moje ulice, moga grada i moje države, ne želim donositi sud o zajednici koju zovemo Europom, ali mi je zanimljivo, iz velikog vremenskog odmaka, pročitati Krležino mišljenje o europskoj prošlosti i vidjeti, je li ta stara dama imalo promijenila svoj karakter i svoju ćud. Krležin esej počinje tvrdnjom da Europa ne zna što hoće. Pametna je kao maska protiv otrovnih plinova i izazovna kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Ona je danas rafinirano bezglava… Ne zaboravimo da je Krleža ovu misao zapisao prije 1956. godine, pa ako nalazite neku sličnost s realnom slikom današnje Europe, nije do njega. Ako na ulicama još ima gladnih koji prolaze kraj bogatih izloga, nije do njega. On će vam samo reći da je ta gradska slika već postala dosadan književni klišej, kao što postaje svaki motiv koji se eksploatira duže od pedeset godina. Ako se negdje nose ženske torbice vrtoglavih cijena, u sva doba dana neukusno pokazuje skupocjen nakit, a neke se stražnjice gnijezde po naslonjačima obloženima leopardovim krznom, dok negdje netko zuri u prazan lonac, opet nije do njega. Krleža je samo imao osjećaj i za one siromašne, obespravljene i nemoćne europske žitelje. Iako je Krleža Europu gledao u vremenu njezine razjedinjenosti, nalazio je mnoge zajedničke crte njezinih država: „Zaljubljen sam u sebe, svaki taj pojedini europski narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti… europski narodi miču se u slijepim povorkama po cestama svoje historijske slave, koje redovno završavaju monumentalnim slavolucima…“ Ako i danas europski narodi zveckaju oružjem, pale novinske članke i ne dozvoljavaju pristojnom europskom mozgu da živi miran i običan život, opet nije do Miroslava Krleže. On je bilježio zbivanja svoga doba. Stoji činjenica da je Europa stoljećima uništavala samu sebe. „Čovjek je predugo grizao po prašumama jaguarske grkljane, da bi mogao sve to tamno i zvjersko u sebi da pregori, što ga je u posljednjoj konsekvenci i stvorilo čovjekom.“ Nije Europa voljela ni vizionare, pionire svoga doba. Nije znala da se ideja znanja i spoznaje ne može ubiti, ma koliko je puta ubijali. Uvijek će niknuti u nekom novom umu. Spalila je Giordana Bruna, a onda su se dogodili drugi mislioci… Ali zajedno s njima putuje i ona mračna, zadrta njezina crta. Ona koja i sada tvrdi da je Zemlja ravna ploča. /Marija Juračić/ Miroslav Krleža „Europa danas“ Zora, Zagreb, 1956.

28.10.2019.

PATRICIJA CORNWEL „GNIJEZDO STRŠLJENOVA“

„Gnijezdo stršljenova“ sigurno nije najbolji roman Patricije Cornwel, ali će vam pokloniti nekoliko zabavnih poslijepodneva. Gnijezdo stršljenova je amblen grada Charlotte, njegove košarkaške NBA momčadi i gradske policije. Andy Brazil, mladi novinar, radi i kao pomoćni policajac. Osuđen je na život s neosjetljivom i pijanom majkom, ali on zna kako nadvladati životne nedaće. Nema mnogo novaca, ali je elegantan i vozi skup BMW. Okolina ne zna da elegantnu odjeću kupuje jeftino u secon hand dućanu, da sam licka i popravlja 25 godina staru, jeftino nabavljenu krntiju koju je svojim radom doveo u vozno stanje. Radišan je i talentiran pa mu se smiješi uspješna novinarska karijera. Položio je ispite za policajca dobrovoljca i sada pomaže zamjenici narednice Virginiji West da održi red u gradu. Radnja se zahukta kad zaredaju ubojstva poslovnih ljudi koji posjećuju grad. Andy je neumoran, beskompromisan kada je pravda u pitanju pa zna djeečački silovito uletjeti u opasnost. Pomalo je zaljubljen u dvije divne starije žene, u Virginiju West i njezinu narednicu Judy Hammer. Naklonost prema ženama koje se znaju suprotstaviti i kriminalu i pokvarenim političarima vjerojatno potječe iz želje djeteta kojem vlastita majka nikada nije bila uzor. Uz sve probleme s kojima se mladić sukobljava, gnjave ga i anonimni telefonski pozivi žene koja ga seksualno uznemirava. No Andy rješava svoje probleme i šalje poruku da se kriminalu moraju suprotstaviti svi pripadnici društva, a zadaća novinara je ljudima prezentirati istinu, ma kako ona nevjerojatna i teška bila.

19.10.2019.

Patricija D. Cornwell „ Crna obavijest“

Svjedoci smo često da pozitivni zakoni države malo znače ako se nekažnjeno krše i ako na važne društvene funkcije dođu ljudi upitnog morala, gladni karijere i lažnog ugleda. Da bi postigli maleni probitak za sebe, spremni su na sve gadosti koje su im dostupne. Tako glavna junakinja ovog romana, sudska patologimja Kay Scarpetta ni ne sluti kakva se gnjusna spletka plete oko nje i njezinog duštvenog ugleda, perfidna, crvotočna, dobro razrađena mreža koja je treba diskreditirati u očima javnosti, pokazati svijetu da ona nije više ona stara Kay, da je nestabilna, da je izgubila grif… Provaljene su njezine e-mail adrese, netko umjesto nje odgovara na poslane mailove, netko otvara lažnu internetsku stranicu na kojoj ona, tobože, izigrava estradnu zvijezdu i dijeli savjete radoznalima. Kay se nalazi u osjetljivom životnom periodu. Na okrutan način izgubila je voljenog čovjeka, njezinu nečakinju Lucy proganja banda koju je uzdrmala, a novi slučaj ubojstva koji Kay istražuje, ne otvara lako svoje tajne. Uz sve to Kay osjeća da je netko motri i taj osjećaj ne pomaže njenom duševnom stanju. Jedina osoba kojoj vjeruje je njen prijatelj, detektiv Marino, pretio, neuredan, razdražljiv i neugodan tip koji ispod svoje raskvašene tjelesne mase krije pošteno srce. I on se našao na meti nove šefice policije, koja ga procjenjuje temeljem skromnog kompjutorskog znanja, a ne temeljem njegovih uspjeha pa mu na put stavlja „svestranu“ mladu, nesposobnu, arogantnu detektivku Anderson. Mnoštvo likova okružuje patologinju Kay i svi oni imaju svoju osobnu psihološku iskaznicu, svi na neki način utječu na njezin život koji svakom stranicom romana postaje sve opasniji, zagonetniji i uzbudljiviji. /Marija Juračić/

06.10.2019.

„Rukopis“ Antonije Željke Kahlik

Sve je počelo jednom pjesmom na blogu, jednim lajkom i porukom:“Prekrasno te čitati“. Poruka obična, onakva kakva se uglavnom čita u mnogim komentarima i koja se lako može prokrijumčariti i ispod nepročitanog teksta. No kada komentari postanu učestali i direktni, kada nisu vezani uzajamnim trgovanjem lajkovima, jer ona je autorica, a on čitatelj, rađa se odnos uzajamnog razumijevanja, poniranja u dušu drugog čovjeka, odmak od stvarnosti, uranjanje u neku novu dimenziju duha, koja liječi dušu srodnošću druge duše, koja u njoj nalazi inspiraciju za pisanje. On postaje njezino nadahnuće, poticaj za njezina traganja. Ona postaje njegov intiman, nježan dio stvarnosti, odmor od svakodnevice, lijek za užurbanost i površnost života. Tako, porotokom vremena, nastaju fini lirski zapisi, lijepe riječi koje njemu trebaju da na trenutak iskoči iz rutine i koje njoj trebaju da ublaže osamljenost srca. Tako nastaje Rukopis, koji oboje pišu srcem, a svoje zapise pohranjuju u malu, zajedničku duhovnu škrinjicu. Godinama se na najljepši način daju jedno drugome, širom su otvorili vrata svoje intime, ali pravi, materijalni, realni svijet ostaje za njih zatvoren. Iako su nježni osjećaji uzajamni, postoji bojazan od susreta. Ne samo zato što u svijetu punom pravila i zabrana nema mjesta za nježno prijateljsvo mlađeg čovjeka i zrele žene, nego i zbog srepnje da bi se u direknom dodiru sve lijepo, sanjivo i imaginarno što su stvorili, moglo raspršiti i nestati. „Rukopis“ nije samo nadahnuta lirska proza nastala na jednom blogu. To je svojevrstan roman o jednom lijepom prijaeljstvu i zatomljenoj ljubavi koja je zatvorena u malu, imaginarnu škrinjicu lijepe književnosti. /Marija Juračić, prof./

29.09.2019.

JAMES JONES „TANKA CRVENA CRTA“

Američki književnik James Jones vam je sigurno poznat po svojim ekraniziranim romanima: „Odavde do vječnosti“ i „Tanka crvena crta.“ Prvi film (1953.) zanimljiv i po plejadi izvrsnih glumaca, osvojio je osam Oscara, a drugi je bio nominiran za tu prestižnu, filmsku nagradu (1998.) Roman „Tanka crvena crta“ priča o ratu, ali prikazuje samo jedno njegovo lice, ono koje pokazuje u direktnoj borbi suprotstavljenih strana. Na pacifičkom otoku u vrijeme Drugog svjetskog rata vode se borbe između američkih vojnika i Japanaca. U centru priče je četa C kao Charlie, koja je na samom početku romana u borbi s Japancima izgubila četvrtinu svoga ljudstva. Prljavi, izranjavani i žedni ljudi pripremaju se osvojiti brdo 210, jako japansko uporište. Iz mase vojnika autor izdvaja nekolicinu čije djelovanje i razmišljanje prenosi istovremeno sa stalnim borbenim djelovanjem čete C kao Charlie. Iako je svaki lik osobnost za sebe, svi se oni ponašaju slično. Vojnički profesionalno. Ne razmišljaju oni o uzrocima rata, o njegovoj opravdanosti. Misle samo na to kako će izvršiti zadatak, kako sačuvati svoju glavu i glavu svog suborca. Scene borbenog djelovanja su dinamične, brze, napete, vizualno snažne, zvukom nabijene. I dok se jedan vod bori, desetak metara dalje drugi u zaklonu razgovara o običnim stvarima i čeka na svoj red. Kao da je rat posao kojeg treba obaviti, usprkos posjekotinama, žuljevima i žeđi koja ih mori danima. Međusobni odnosi vojnika ne moraju biti idealni, ponekad se potuku i međusobno mrze, ali svi animoziteti nestaju u trenutku akcije. U tom trenutku vojska postaje stroj čiji svaki kotačić reagira braneći integritet cjeline, ali i samoga sebe. Tako teku dani borbe u kojima je tanka crta između života i smrti. Ponekad ona ovisi o sreći, a ponekad je stvar osobnog odabira.

21.09.2019.

Ephraim Kishon „Priče o životnjama“

Od svih odgovora na pitanje, po čemu se ljudi razlikuju od životinja, najviše mi se sviđa odgovor – po humoru. Životinje, posebno mladunčad, mogu biti slatke i smiješne, znaju se ludo igrati, međusobno zabavljati, ali osjećaj za humor ima samo čovjek. Posebno umjetničko, humorističko oko ima onaj koji u raznim situacijama i događajima vidi njihovu smiješnu stranu. Takvo oko imao je Ephraim Kishon pa nam svaka njegova knjiga osigurava obilje smijeha. Humor u knjizi „Priče o životinjama“ je blag, dobronamjeran, ne grize satirom, a ipak nas nasmijava kada u nekoj priči prepoznamo sami sebe. Kada mišić uđe u kuću i počne glodati sve redom, autorova žena reagira kako bi reagirala većina žena koje u strahu i gađenju traže za mišića smrtnu kaznu, od supruga zahtijevaju da bude ekzekutor, ali kad vide maleno, uplašeno, drhturavo stvorenje, rasplaču se od samilosti. U ovim pričama vila je dala autoru sposobnost razgovora sa životinjama, jer mu želju da bude oslobođen poreza za putovanje u inozemstvo nije mogla ispuniti. Tako autor doznaje da je njegova promiskuitetna kujica religiozna, a da je on njezin bog, kojeg ona frenetično obožava iako je svjesna da je ona gospodarica kuće i ukućana. Slijedi spoznaja da je njegov mačak Herkules skotan, da su ribe u akvariju… Više vam ne smijem otkriti da vam ne ukradem užitak čitanja ovog izvanrednog izraelskog pisca. /S njemačkog preveo Zlatko Crnković/ Marija Juračić

08.09.2019.

EPHRAIM KISHON „SREĆKOVIĆ“

Sigurno ste čitali Kischona. To je onaj Izraelac kojeg su nacisti 1944. godine imali u transportu za logor smrti Sobibor u Poljskoj, ali im je pobjegao skrivajući činjenicu da se rodio kao Židov koristeći dokumente nekog preminulog slovačkog radnika. To je onaj pisac koji je sve tri svoje supruge (ne istodobno) nazivao najboljom ženom na svijetu, onaj koji je tvrdio da je kod kuće najgore, da kita boli more i da je najveće otkriće našeg doba mini suknja. To je onaj tip koji je naglašavao da nije pisac, već samo humorist. Na naše prostore stigao je s knjigom „Nije fer, Davide“ (1977.) koju ste sigurno čitali, a pisca zavoljeli. „Srećković“ je satirični roman koji je Kishon napisao dvije godine prije svoje smrti s jednakom lucidnom i luckastom notom kojom je i počeo pisati. Roman je to o filmskom svijetu, u kojem mediji stvaraju priču, preko noći uzdižu i ruše zvijezde i pri tome nadarenost ne igra nikakvu ulogu. Taj je svijet društvena podloga romana, plodno tlo za Kishonovu satiru, za neprekidne klikove humora kojima autor blokira oštrinu zapažanja. Fabula teče u prvom licu. Pdeset petogodišnji netalentirani glumac Karl Műller umro bi od gladi da 22 godine ne živi sa suprugom, gimnazijskom profesoricom Hildom. Opisujući Karla, Kishon rabi obrnuti odraz predstavljanja. Svi mi volimo taj odraz pa se na društvenim mrežama volimo prikazati boljima nego šo jesmo, a Karl radi suprotno – prikazuje se takvim da bi ga bilo bolje izgubitti nego naći. Teško da bi ga koja žena poželjela za supruga, a punica za zeta. Indolentan je, duhovno lijen, sklon samosažaljevanju, nesposoban, gotovo se može reći da je pomalo tup. O nekom talentu za glumu nema ni govora. Ali kada sreća umiješa svoje prste u vidu određenog filmskog kritičara, onda tromost duha postaje talent, glupost je odjednom neviđena inventivnost pa se dosadašnja skromna zarada Karla Műllera odjednom vine u nebo. On doduše više nije Műller, jer tko bi s takvim prezimenom mogao uspjeti? Dali su mu, a on je prihvatio, prezime koje u sebi nosi šarm propale aristokracije Romanoff. Iako se trudio, nije uspio odbiti ni ljubavnu ponudu slavne filmske zvijezde. Humor romana se bazira i na sposobnosti glavnog lika da neke istine okrije kad su ih drugi već zaboravili, npr. kada nakon 22 godine braka sazna da je on treći muž svoje Hildice. U jednome Karl posaje pravi majstor. U zaobilaženju istine. Kako piše autobiografiju, koja će ugledati svjelo dana, on ljubavnici poručuje da u toj knjizi ima previše istine, a supruzi kaže da u njoj ima previše laži.

14.08.2019.

James Patterson i Peter de Jonge „Ljetnikovac“

Moram priznati da je „Ljetnikovac“ prvi roman koji sam pročitala iz pera ovog književnog dvojca. Privukao me naslov romana, jer ljetnikovci su obično osamljena mjesta na kojima se mogu odvijati zanimljive i tajanstvene priče, a privikla me i negativna kritika Stephena Kinga, kojeg ne volim pretjerano, a koji Pattersonove romane naziva glupim trilerima. Priča počinje sasvim obično i stvari su već na početku fabule prilično jasne. Student prava Jack Mullen vraća se kući u Istočni Hampton i doznaje da se njegov mlađi brat utopio. Indicije govore drugačije, a tragovi vode ka milijarderu Neubaueru, koji je te nesrene noći organizirao prijem u svom ljetnikovcu na kojem je Jackov brat bio zadužen da parkira automobile bogataša. Očito je da je mladić zatučen i utopljen, ali se sve zataškava i prijeti da utone u šutnju. Radnja se odvija filmskom brzinom, a inserti događaja promiču u vrlo kratkim ulomcima što doprinosi dinamici zbivanja. I kako Jack ne odustaje od vlastite istrage, dolazi u opasnost, a životnoj su opasnosti izloženi i oni koji mu žele pomoći. Taj prvi dio romana ne bih posebno pamtila, osim kao trenutnu zabavu, da ne dolazi do obrata koji knjizi daje onaj pečat po kojem postaje upečaljiva, otvorena i originalna. Kako svaka dobra knjiga ima neku svoju problematiku, ima je i ova. Upravo vas zove da odgovorite na pitanje koje u mnogim korumpiranim društvima i zahtijeva odgovor. Što može učiniti običan čovjek, građanin da ostvari pravdu protiv čovjeka koji je bogat, koji ima svoje tjelohranitelje, koji drma političkom i sudskom scenom, koji je direktor velike kompanije, koji vlada ljudima, otpušta i zapošljava po želji, čiji zločini ostaju neprocesuirani, čije ubojice muče i ubijaju… a cijeli politički sustav pokriva njegove zločine? Na to pitanje Patterson odgovara jednostavno, maštovito i neočekivano.

06.08.2019.

Dan Brown "Postanak"

Znate li što je Turingov test? Čovjek sluša razgovor između stroja i čovjeka i ako ne može razlučiti tko je tko, stroj je položio Turingov test. Prvi se takav ispit službeno odigrao u Kraljevskom društvu u Londonu 2014. godine. Od tada se umjetna inteligencija razvija neslućenom brzinom pa je zamalo dobila i Nobelovu nagradu za napisani roman. Znanost grabi krupnim koracima naprijed, a ljudska glupost vuče natrag. Stvara se velika provalija između jednog i drugog bloka i upravo taj nesklad koristi Dan Brown kao pokretačku točku svog romana. Znanstvenik, futurist i ateist Edmond Kirsch onemogućen je svijetu objaviti svoje veliko otkriće pa tu zadaću preuzimaju njegov profesor Robert Langdon i ravnateljica muzeja Ambra Vidal. Cijelo vrijeme im na daljinu pomaže Winston, Kirschov kompjutor. On u svakom trenutku zna gdje se oni nalaze, vodi ih i savjetuje. Ako vam se to čini čudnim, sjetite se samo svog gipies-a koji vas nepogrešivo vodi do određene adrese. Sada počinje tipična brownovska radnja romana u kojoj su likovi određeni svojim svjetonazorom, težnjama „kluba“ kojem pripadaju. Odvija se igra progonjenog i progonitelja, traje potraga za mutnim putokazima, odgonetavaju se simboli, ulazi u utrobu čuvenih građevina, prezentiraju umjetnine, a opasnost uvijek diše za vratom. No što je s najavljenom temom Postanka? Odgovara li roman na ono vječno čovjekovo filozofsko pitanje: Kako je sve nastalo? Kuda se sve kreće? Hoće li kraj romana zadovoljiti čitatelja, otkriti mu neku novu činjenicu? I hoće li čitatelj uočiti koliko se različitih interesa kotrlja ovom našom planetom i da uvijek postoje oni koji pod maskom općeg dobra znaju proturiti svoje vlastito, zamotano u povijesni celofan i velike riječi? Marija Juračić


Stariji postovi

<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

Marija Juračić" Dronovi, furešti, ubojstvo"
Roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" se našao na 26. mjestu top liste hrvatskog romana 2017. godine.

https://harahvati.wordpress.com/2017/07/12/top-lista-50-romana-hrvatska-srpanj-2017/

Roman Marije Juračić "Mutno more"
Roman Marije Juračić "Mutno more" našao se na 20. mjestu top liste hrvatskog romana.
http://hrvatskaroman.blogspot.com/2018/04/tjedna-rang-lista-20-romana-hrvatska-07.html
https://kreativnopisanje.wixsite.com/enheduana/blog/objavljen-roman-marije-jura%C4%8Di%C4%87-mutno-more


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
5076

Powered by Blogger.ba