Knjige koje ćete voljeti

Dobrodošli na moj blog

27.09.2020.

KEN FOLLETT "OPASNO BOGATSTVO"

Bogatstvo samo po sebi nema oznaku kvalitete pa nemam ništa protiv njega ako je stečeno radnim i intelektualnim sposobnostima, ako ne nosi tragove eksploatacije, krvi i patnje drugih ljudi. Ne mislim, kao Krleža u Glembajevima, da ono nosi nečistu krv, jer Glembajevi bi je imali u svojim genima čak i da onaj, još cehovski bezimeni Glembay nije ubio nekakvog zlatara i osigurao nasljednicima izvor basnoslovnog bogatstva. Mogao je u nekoj krčmarskoj svađi ubiti nekog siromaha i ništa se u njihovom genetskom nasljeđu ne bi promijenilo. I dok bogati ljudi na razne načine troše svoje bogatstvo, egoistički ili altruistički, nije na nama da zamjeramo. Pravo miješanja dobivamo u trenutku kada to bogatstvo postane opasno, kada zadre u promjenu društvenih odnosa, kada se plodi na naš račun, kada želi nešto više od vlastitog rasta... kada poželi imati moć nad širom društvenom zajednicom. Ken Follett ovim romanom otkriva načine stvaranja moći. I nije važno što se radnja njegova romana odvija u Londonu 19. stoljeća, jer igra je društvena, ima čvrsta pravila pa se i danas rado igra, posebno u malim, tranzicijskim državama, gdje su bogataši željni moći, a izabrani moćnici gladni bogatstva. Sve te složene društvene odnose, svu tu igru društvenog pozicioniranja prikazuje Follett povezujući razne društvene slojeve: plemiće, čije vrijeme prolazi, pa moraju unovčiti svoje titule, bankare, vlasnike velikih tvrtki, koji rado ulaze u mutne poslove, radništvo koje životari od prodaje svog rada, otrcane bordele, koje visoki slojevi društva rado i potajno posjećuju, raskošne klubove u kojima mnoge politički uvažene osobe postaju sredstvo manipulacije i u kojima se pomno ispituje bilo ciljane osobe… Kroz cijeli roman provlači se tajna jednog vršnjačkog nasilja sa smrtnim ishodom koja šarmantnom, iskvarenom, manipulativnom mladiću, suptilnim, nikad izrečenim ucjenama, pomaže graditi karijeru. Ken Follett je otkrio zakonitosti jednog društvenog sustava, napisao je zanimljivu priču o likovima koji su toliko stvarni da ih lako zamišljamo kako briljiraju na plesnom podiju nekog današnjeg otmjenog bala, kako vode zamršene poslove u svoju korist, kako uživaju u nekom opskurnom lokalu, kako diskretno plaćaju svoje dojavljivače, a nedjeljom se skromno pokazuju javnosti kao uzorni obiteljski ljudi. Knjigu je objavio „Algoritam“ u izvrsnom prijevodu Damira Biličića koji u tekst uvodi jednu čudnu riječ, koju vjerojatno niste nikada čuli, a koju ćete sami uočiti čitajući knjigu. /Marija Juračić/

10.09.2020.

Ken Follett "Vijavica"

Svijet je opasno mjesto. Duboko je ideološki i vjerski podijeljeno, puno isključivosti, beskrupuloznih, neosjetljivih ljudi spremnih na ubijanje nevinih. Dok su ljudi jedni drugima glave razbijali toljagama, boli se noževima i sabljama, opstanak čovječanstva nije dolazio u pitanje. Tehnologija ubijanja bila je prespora. Danas psi rata udaraju na ono bez čega ne možemo. Na zrak koji udišemo. Ako proklinjete znanstvenike jer uzgajaju smrtonosne viruse, jeste li se zapitali zašto to čine? Zato što to isto čine i oni na drugom kraju podijeljenog svijeta. Hladni rat nije nikada prestao pa znanstvenik uzgaja smrtonosni virus da mu stane na kraj, da mu upozna snagu i suštinu, njegove metamorfoze, način skrivanja, kretanja, silinu napada i da konačno pronađe lijek protiv njega. Jer biološka prijetnja je najgora prijetnja koja može zadesiti svijet, posebno zato jer u svakom vremenu i u svakom društvu postoje beskrupulozni ljudi koji su za malo vlastitog bogatstva spremni prodati smrtonosan virus svakom luđaku koji misli da će ubijanjem mase ljudi drugog svjetonazora zaslužiti vječan život. Virusi i bez pomoći sa strane ubijaju čovječanstvo, o čemu svjedoče povijesne činjenice, a samo znanstvenici mogu pobijediti viruse. „Vijavica“ je izvrstan triler, smješten u snježno, božićno vrijeme jednog škotskog grada u kojem postoji strogo čuvan laboratorij gdje je upravo proizveden virus čija je smrtnost sto postotna. No ništa nije toliko dobro čuvano, a da ljudska pohlepa i glupost ne bi mogle probiti zaštitu. U atmosferi snježne vijavice odvija se uzbudljiva priča u koju Follett kao sporedne likove vješto ubacuje umišljenog, nesposobnog inspektora, beskrupuloznog novinara i niz zanimljivih likova raznih generacija. Zadivljuje pomno građena kompozicija romana. Svaka kockica mozaika je unaprijed pripremljena pa razlomljenost radnje ne odvlači pažnju čitatelja, već ga vodi u završnu točku gdje se događa višestruka kulminacija. Kada pomislite da radnja ne može biti napetija, da napetost kulminira, Follett još malo zategne nit. Ako bih nešto zamjerila radnji ovog romana, koji sam čitala u izvrsnom prijevodu Dražena Čulića, bila bi to ljubavna scena u kojoj vlasnik laboratorija Stanley Oxenford pokazuje svoje maštovite ljubavne vještine glavnoj junakinji romana Toni Gallo. Ne radi se o mom puritanstvu, već o dojmu da je scena nepotrebno prikrpana cjelini. Jednostavno joj ne pripada. No bez obzira na to, Ken Follett je i ovim romanom opravdao naslov jednog od najzanimljivijih pisaca trilera. /Marija Juračić/

01.08.2020.

Paulo Coelho " Zahir"

Iz ovog članka nećete ništa doznati o radnji romana „Zahir“. Samo ćete pročitati kakve on asocijacije može izazvati u čitatelju koji se nakon čitanja knjige može osjetiti duhovno bogatijim i mirnijim u svijetu koji stalno vrije i nosi svoje probleme. Roman „Zahir“ brazilskog književnika Paula Coelha je duhovno traganje za smislom ljudskog života. Priča o nestaloj supruzi, ratnoj izvjestiteljici samo je podloga, životni okvir unutar kojeg se postavljaju filozofska pitanja i unutar kojih se pokušavaju naći odgovori. Rijetki su ljudi koji nikada nisu osjetili onaj unutarnji nemir, čežnju za nečim što je tu, vidljivo i nezaobilazno, što zaokuplja sve misli i osjećaje, a ne može se imati, ne može se ni dotaknuti. To je zahir. Kada dvoje usporedo hodaju dugim tračnicama života, a nigdje se te tračnice ne mogu dodirnuti. Čežnja ih vuče jedno drugome, a tračnice vode dalje u nedogled. „Zahir“ otvara pitanje ljubavi. Koliko smo lažnih niti upleli u nju, koliko smo je podčinili svojoj volji, svojim težnjama, svojim potrebama. Koliko smo izmijenili njezino lice pa je u panici pobjegla od nas, jer ljubav je energija koja svemir drži na okupu. Čovjek o njoj sanja, piše, proživljava je, a onda je njegova sebična priroda i rutina života žele prisvojiti, zarobiti, učiniti samo svojom, jednom i jedinstvenom. A ona to nije. Ona je svojstvena svim ljudima, samo je trebaju moći prepoznati i poštivati. Shvatiti da je ljubav energija koju je nemoguće zarobiti. Čovjek to teško shvaća jer je zarobljen tijelom koje mora svakim danom hraniti. Zbog zahtjevnog tijela, čovjek ne razumije da istodobno živi u dva svijeta: onom stvarnom i u snu. I stvarnost i san su dio nas i ne možemo ih se odreći. Sada se postavlja pitanje, koji je svijet stvaran, koji zapravo živimo. U stvarnosti imamo obitelj, radimo, imamo svoju prošlost, planove za budućnost, hranimo svoje tijelo i poneko tuđe, biramo odjeću, plaćamo račune i sve je to u nekoj uzročno posljedičnoj vezi. U snu živimo neki drugi život. Tijelo nije primarno. Nemamo prošlosti i nemamo budućnosti. Živimo u trenutku, gotovo fragmentarno. Ponekad susrećemo posve nepoznate ljude koji su nam čudesno prisni, kao da su nekada pripadali našim stvarnostima, kao da su ti fragmenti sna dijelovi nečega što smo imali i što smo nekada živjeli. U snu nema varanja. U snu se nitko neće razmetati svojim navodnim uspjesima, lažnim modnim markama, sličicama s putovanja, poznanstvima s visoko pozicioniranim osobama, U snu smo ono što jesmo. Trenutak života. Ne postavljamo pitanja, jer na njih ionako nema odgovora. Samo zahir koji nas vuče da ne odustanemo, bez obzira gdje se nalazili; uvijek na istom odredištu ili, kao pisac, na putu kroz Francusku, Španjolsku, Hrvatsku, Aziju…Važno je samo zaboraviti svoje osobne priče i otvoriti se energiji koja svemir drži na okupu. /Marija Juračić/

13.07.2020.

Daniel Silva "Moskovska pravila"

Daniel Silva je napisao izvrstan špijunski triler, dinamičan roman u kojem se dinamika ne ostvaruje beskrajnom pucnjavom i jurnjavom automobilima, već smišljenim potezima suprotstavljenih strana i promjenjivom srećom. Likovni restaurator, tajni izraelski agent Gabriel Allon, pod lažnim imenom kreće u Moskvu istražiti vezu oligarha Ivana Krilova, bivšeg pukovnika KGB-a s teroristima kojima ovaj prodaje protuavionsko oružje. Moskva je naoko promijenila politički režim, ali je ustvari samo jedno božanstvo zamijenila drugim. Ideju komunizma, u kojoj su se stvorila „moskovska pravila“ zamijenila je božanstvom novca čiji su najveći vjernici bivši kagebeovci, a „moskovska pravila“ i dalje vrijede. Moćni partijski ljudi znali su kako promijeniti kostim, a zadržati moć i privilegije. KGB je raspušten i zamijenila ga je obavještajna služba FSB, odnosno KGB pod novim imenom, zamotan u celofan. Bogatstvo koje posjeduju bivši funkcioneri, jedva je zamislivo. Ivanu Krilovu nije nikakav problem držati vojsku tjelohranitelja, imati jahte, privatan avion, niz vila diljem Europe, lijepu ženu i niz skupih ljubavnica. Njemu je sitniš isplatiti nekoliko milijuna dolara za sliku koju njegova žena želi. I baš je ta slika lajtmotiv oko kojeg se u najvećoj tajnosti odvija niz izvrsno zamišljenih akcija. Jer jedno „moskovsko pravilo“ kaže da je svatko potencijalno pod kontrolom neprijatelja. Jedini način preživljavanja je ne biti uhvaćen. No je li to moguće? Iako je radnja romana složena, a događaji nepredvidljivi, lako ih je pratiti, jer se njihov mozaik logički slaže u cjelinu. Ako za neki roman možemo reći da ima krešendo u završnim zbivanjima, onda za ovaj možemo tvrditi da ga on ima tijekom cijele radnje romana, da bi na posljednjim stranicama dinamika splasnula i radnja se vratila na mjesto s kojega je i počela – u Villu dei Fioru u Umbriji. /Marija Juračić/

24.06.2020.

Victor Segalen "Stele"

Victor Segalen bio je liječnik, pustolov i pisac. Kada ga je 1902. godine francuska mornarica poslala u svoju koloniju Tahiti, Segalen se nekoliko tjedana zadržao u San Franciscu gdje je u kineskoj četvrti prvi put došao u dodir s kineskom kulturom koja ga je oduševila. Odmah je počeo učiti kineski i pripremati se za put u žuđenu zemlju. Čitao je o ovoj dalekoj civilizaciji sve što mu je bilo dostupno. Ujedno dozrijeva i njegovo pjesničko opredjeljenje. Prihvaća Huysmansovu poetiku duhovnog naturalizma, mistike i esteticizma. Segalen je živio u dva suprotstavljena svijeta. U onom realnom, kojeg je strasno istraživao i u onom imaginarnom, kojeg je nazivao svojom sjajnom, tvrdom, porculanskom palačom iz koje je istraživao san i javu istovremeno prisnih i tuđinskih svjetova. 1909. godine prvi put s prijateljem piscem Voisinom posjećuje Kinu. Drugi put, 1914. godine, opet s istim prijateljem, putuje u Kinu, ali ovog puta pod pokroviteljstvom francuskog arheologa Edouarda de Chavannesa. S ovog arheološkog putovanja Segalen nije donio samo izvrsne fotografije, nego i vrijedne arheološke nalaze. Otkrio je najstariju kinesku kamenu skulpturu - konja Houo K'iu-pinga (koja datira iz 117. godine pije Krista.) Kina ga je očarala svojim spomenicima i arhitekturom, svojom poviješću, svojim pismom i nečim mističnim, dubokim, što Segalen osjeća u sebi i što izražava svojom poezijom. Onda se dogodio njegov susret sa stelama, kamenim pločama koje imaju urezan natpis, a koje se mogu vidjeti posvuda. Nalaze se uz rub ceste, u dvorištu nekog hrama, zaustave te na nekom trgu. Nalikuju stećcima, kamenim spavačima srednjovjekovne Bosne, inspiraciji Maka Dizdara. Njihov je smjer strogo određen. Ako tekst stele znači naredbe, ona je okrenuta prema Jugu. Na Sjever gledaju prijateljske stele, a prema Istoku one ljubavne, jer se prve ljubavne misli rađaju ranim jutrom. Prema Zapadu gledaju ratničke stele. Ponekad je stela izvrnuta ploča i ne gleda ni u jednom smjeru. Njen se sadržaj onda odnosi na neki drugi svijet, nešto što čovjek može i ne mora prihvatiti. Sadržaj stele ne mora biti jasan. Ona stoji u vremenu, moćna i urešena profinjenom kaligrafijom i nije joj važno razumijemo li njezinu poruku. Prolazni smo, vremenski sićušni i nebitni. Segalen svoju knjigu stela izrađuje za uzak krug prijatelja. Ne tiska je u velikom tiražu. Elegantna je i profinjena. Korice su joj drvene. Držeći je u ruci, čovjek uživa u dodiru svile i ljepoti kineske kaligrafije. A u knjizi – čudesno carstvo Segalenovih riječi, kratke prozne pjesme koje ne tumačimo, koje jednostavno osjetimo, zagledamo se u njihovu sliku, prepustimo njihovom zvuku. Stela „Moja ljubljena ima vrline vode“ Moja ljubljena ima vrline vode: jasan osmijeh, fluidne kretnje i glas koji pjeva čisto, kap po kap./ Kada ponekad, nehotice, plamen prođe mojim pogledom, ona zna kako ga potpiriti vodom bačenom na užareni ugljen./ Moja živa voda po zemlji se prolila. Klizi, bježi, a ja žeđam i trčim za njom./ Rukama oblikujem pehar. Zaustavljam je i stežem opijen. Prinosim je usnama./ I gutam šaku blata./ /Marija Juračić/

05.06.2020.

Stefan Zweig " Novela o šahu"

Gadne si sreće ako se rodiš u vremenima u kojima vladaju neizgrađeni umjetnici i ambiciozni kaplari, pa još ako se te osobine ujedine u jednoj osobi, ako si kriv jer su te drugačijim obilježili mozgovi iz kojih kaplju samo sadizam i glupost. Stefan Zweig je bio austrijski Židov, intelektualac koji je prijateljevao s Rilkeom, Freudom, Thomasom Mannom… Rainer Maria Rilke umro je 1926. godine pa je izbjegao pogana vremena, Freud je umro u izbjeglištvu u Londonu 1939. a Thomas Mann 1955. u Švicarskoj. Tako se nacizam rješavao svojih najvrjednijih ljudi, a sve u ime jednog neizgrađenog slikara i ambicioznog kaplara. I Stefan Zweig je morao bježati iz rodne Austrije. On i njegova supruga Lotte izvršili su samoubojstvo u Brazilu 1942. godine. “Novela o šahu“ je njegov oproštaj od zatrovanog svijeta i obračun s nacizmom .Ljudi su šahovske figure, kreću se zacrtanim stazama i ne mogu skrenuti sa svojih putanja. Zanimljivo je da je novela bila objavljivana odmah nakon autorove smrti u Brazilu, u Švedskoj, u Americi, a njemačko je izdanje doživjela 1974. godine. Radnja novele odvija se na luksuznom putničkom brodu koji plovi od New Yorka do Buenos Airesa, a predstavljena je pripovijedanjem pripovjedača. Na brodu se nalaze mladi šahovski velemajstor Mirko Čentović, doktor B. i milijunaš Mc Connor. Doktora B. su nacisti stavili u kućni pritvor. Krađom se domogao male knjižice za vrijeme jednog ispitivanja. Nadao se da će mu ona razbiri monotoniju i depresiju. Razočarao se kada je vidio da je to samo knjižica o šahu. No bila je ona prst sudbine. Svaku drugu knjigu bi brzo pročitao, a knjižica o šahu mu je ispunjavala misli u izolaciji pa ju je uskoro naučio napamet. Počinje u mislima igrati sam protiv sebe, šah postaje njegova opsesija, cijeli svijet mu je crno- bijel, a on istovremeno postaje i pobjednik i gubitnik. Sada, dok brodski motori vode brod u Brazil, ima priliku ogledati se sa svjetskim prvakom. Prvu igru dobiva. U drugoj igri Čentović namjerno odugovlači potegnuti potez, jer je uočio nervozu doktora B. koji želi što prije okončati partiju. Tek kada izgubi igru, dr. B vraća se u stvaran svijet i opsesija nestaje. Zweig nije bio veliki poznavatelj šaha, ali je ipak vrlo uvjerljivo u radnju unio neke stvarno odigrane igre iz povijesti šahovskog umijeća. Svi su likovi psihološki složeni, obilježeni svojim socijalnim položajem, odgojem i nekim posebnim zbivanjima u njihovim životima. Želja čovjeka da u nečemu bude najbolji, da ubire lovorike ne znači ništa ako nema onu široku dimenziju ljudskosti koja ga čini potpunom osobom. Nadarenost koja je poklonjena emocionalno sakatoj osobi se gubi prazno prostoru, a stručnost bez isprobavanja u praksi nestaje prvom promjenom situacije. /Marija Juračić/

17.05.2020.

Igor Divković "Vedrana se oblači"

Postoje li zbirke pjesama veselog ugođaja? One koje vam odmah podignu raspoloženje na vrh ljestvice vedrine? Ako ste čitali zbirku pjesama Igora Divkovića „Vedrana se oblači“, onda vam je jasno da je „Vedrana“ jedna od takvih knjiga. Predstavlja nam se sasvim ozbiljno, baš kao tisuće sličnih knjiga. Ima ona svog oca, lektora i korektora, svog izdavača i baš sve su njezine generalije na svom mjestu. Ali ima ona i neku posebnu vibru. Tu vibru dobro je osjetio profesor Atif Kujundžić koji je za nju umjesto recenzije napisao svoje impresije nazvavši autora pjesničkim bratom i posljednjim priorom poezije. I nije teško s pjesnikom Igorom Divkovićem sklopiti onu čudnu, a prisnu vezu o kojoj je sanjario Tin kada nam je zaviještao veliku, kristalnu kocku vedrine. „Vedrana se oblači“ nosi vedrinu. Čak i onda kada se njeno lice naoblači, namršti, ne oblači se ona dugo u tom smislu. Ona se samo oblači, kako se pristoji, prije dolaska pred čitalačku publiku. Iz uspješnih ilustracija Alana Divkovića možemo upoznati Vedranu već prilikom listanja knjige. Crtežom u koji je inkorporirana žarka crvena boja, dočarano je jedno pismo s otiskom našminkanih usana, jedan crveni kišobran, napuhan jastučić, knjiga rastvorenih korica, mali, stilizirani zračni baloni i dugačak par ženskih nogu u crnim mrežastim čarapama i visokim, crvenim štiklama. I taj par vitkih nogu je sve što će vam se od Vedrane vizualno prikazati. U raznim pozama, ali uvijek u istoj opremi. Ako želite upoznati Vedranu, morat ćete se prepustiti tekstualnom dijelu knjige. Onda ćete doznati gdje je sve bila, je li gnijezdo svila, zašto je iz Japana bježala, što su joj hablali Španjolci, zašto u srdžbi psuje, u jecaju oprašta, kako u ljubavi ima sve u vidu, kako u mržnji potapa Antlantidu… I dok tako sjedi dok gledi dolje/ uzvišeno i mirno k'o otac bog/ vedrina njenog lica se oblači/ dubina njenog oka se mrači/ i ne pita ona ništa i nikoga i ne uzdiše i ne odiše srdžbom/ nit jadom/ uzdahom je prate tek njene muzikalne tice…/ Ma neću više da vam pričam. Čitajte „Vedranu“ i uzmite svoju kocku vedrine. Marija Juračić

12.05.2020.

MARIJA JURAČIĆ "EIN WINTER IN HRASTOWO"

Roman Marije Juračić "Jedne zime u Hrastovu" preveden je na njemački jezik i objavljen u Njemačkoj u ediciji Rediroma Verlag./ Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde. Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi. Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung. Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person. /Mihovila Walner/ Rediroma Verlag / ISBN 978-3-96103-761-2 / Seiten 202 / Genre Kriminal-Literatur / Autor Marija Juracic / Erscheinungsdatum 07.05.2020

10.05.2020.

Ćamil Sijarić "Konačište"

https://www.avlija.me/promocije/antologija-konaciste-posvecena-camilu-sijaricu Svi smo povezani. Naše individualne svijesti dijelovi su velikog Logosa koji pohranjuje misao svijeta, stvara epohe i biva naše ishodište i naš uvir. U ljudskom društvu taj duhovni emiter, pohranjen u čovjekovo stvaralaštvo, reflektira svoje signale iz najdublje prošlosti koje kanal otvorene čovjekove svijesti uvijek osluškuje i prima. Znao je to i Ćamil Sijarić, novinar, pjesnik, pripovjedač. Nije pristao na vlastitu smrtnost, vjerovao je u spoj dviju vremenskih dimenzija – onoga što je bilo i onoga što jest. Svi putujemo tim sudbinskim pravcem, ali suprotno vjerovanju, ne putujemo bez prtljage. Nosimo sobom sve što smo bili, sva sjećanja, naučene stvari, umjetnost u kojoj smo uživali, znanje koje smo stekli. I nije to naše prolaženje ono o kojem piše povijest. To je duhovno putovanje čovjeka koji se vraća kući, jer samo svijest drži život živim, a univerzum u skladu. Sijarić je pjevao: Naiđoh na napušten put kroz goru. Izraslo po njemu granje, izrasle trave. Naiđoh na grob kraj puta – na kamena dva, jedan iznad nogu, drugi iznad glave. I sad smo tu od putnika samo nas dva. Taj koji je nekad na putu zastao… I ja. Nastavih dalje tim napuštenim putom kroz goru, i sve mi se čini da više sam ne putujem, da uz svoje, i njegove korake čujem. Antologija „Konačište“ posvećana Ćamilu Sijariću nastala je upravo iz želje da povežemo sadašnje i prošlo, da se na ovoj čudesnoj stazi umjetničke riječi zadržimo u našem književnom konačištu, u zajedničkom stvaranju, mi i Ćamil, da prošlo privučemo k sebi, a sadašnje poklonimo njemu. Kako bismo bez mnogo riječi predstavili Ćamila Sijarića, učinili ga dragim prijateljem, kraj svakog rada autora, koji je zastupljen u ovoj knjizi, zapisali smo neku Sijarićevu misao.* Dok sam čitala prispjele radove, bila sam zadovoljna, kako raznolikošću tema, zanimljivošću sadržaja, plemenitošću misli, tako i načinom pisanja. Mali problem predstavljali su različiti pravopisi naših autora. Naime, raspadom bivše Jugoslavije mijenjali su se i pravopisi standardnog jezika naroda nastalih država, što smo u ovoj knjizi poštivali. Leksik nije predstavljao problem, dapače, doprinio je živosti i sočnosti teksta i u njega nismo inervenirali. I Sijarić me kucnuo po čelu pa rekao: “Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome.“ Sudite ovu knjigu po onome što ćete u njoj naći, a ja nalazim ono što nam je i Sijarić ostavio. Ljubav prema čovjeku, ljubav prema prirodi, ljubav prema književnoj riječi. Ljubav! Marija Juračić

10.05.2020.

MARIJA JURAČIĆ "eIN WINTER IN HRASTOWO"

U ediciji Rediroma Verlag objavljen je prijevod romana Marije Juračić „Jedne zime u Hrastovu". Beschreibung: Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde. Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi. Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung. Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person. Mihovila Walner Artikeldetails ISBN 978-3-96103-761-2 Seiten 202 Genre Kriminal-Literatur Autor Marija Juracic Erscheinungsdatum 07.05.2020 https://www.rediroma-verlag.de/buecher/978-3-96103-761-2 Oznake: Ein Winter in Hrastowo


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 03/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

Marija Juračić" Dronovi, furešti, ubojstvo"
Roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" se našao na 26. mjestu top liste hrvatskog romana 2017. godine.

https://harahvati.wordpress.com/2017/07/12/top-lista-50-romana-hrvatska-srpanj-2017/

Roman Marije Juračić "Mutno more"
Roman Marije Juračić "Mutno more" našao se na 20. mjestu top liste hrvatskog romana.
http://hrvatskaroman.blogspot.com/2018/04/tjedna-rang-lista-20-romana-hrvatska-07.html
https://kreativnopisanje.wixsite.com/enheduana/blog/objavljen-roman-marije-jura%C4%8Di%C4%87-mutno-more


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12274

Powered by Blogger.ba