Knjige koje ćete voljeti

Dobrodošli na moj blog

10.05.2020.

Ćamil Sijarić "Konačište"

https://www.avlija.me/promocije/antologija-konaciste-posvecena-camilu-sijaricu Svi smo povezani. Naše individualne svijesti dijelovi su velikog Logosa koji pohranjuje misao svijeta, stvara epohe i biva naše ishodište i naš uvir. U ljudskom društvu taj duhovni emiter, pohranjen u čovjekovo stvaralaštvo, reflektira svoje signale iz najdublje prošlosti koje kanal otvorene čovjekove svijesti uvijek osluškuje i prima. Znao je to i Ćamil Sijarić, novinar, pjesnik, pripovjedač. Nije pristao na vlastitu smrtnost, vjerovao je u spoj dviju vremenskih dimenzija – onoga što je bilo i onoga što jest. Svi putujemo tim sudbinskim pravcem, ali suprotno vjerovanju, ne putujemo bez prtljage. Nosimo sobom sve što smo bili, sva sjećanja, naučene stvari, umjetnost u kojoj smo uživali, znanje koje smo stekli. I nije to naše prolaženje ono o kojem piše povijest. To je duhovno putovanje čovjeka koji se vraća kući, jer samo svijest drži život živim, a univerzum u skladu. Sijarić je pjevao: Naiđoh na napušten put kroz goru. Izraslo po njemu granje, izrasle trave. Naiđoh na grob kraj puta – na kamena dva, jedan iznad nogu, drugi iznad glave. I sad smo tu od putnika samo nas dva. Taj koji je nekad na putu zastao… I ja. Nastavih dalje tim napuštenim putom kroz goru, i sve mi se čini da više sam ne putujem, da uz svoje, i njegove korake čujem. Antologija „Konačište“ posvećana Ćamilu Sijariću nastala je upravo iz želje da povežemo sadašnje i prošlo, da se na ovoj čudesnoj stazi umjetničke riječi zadržimo u našem književnom konačištu, u zajedničkom stvaranju, mi i Ćamil, da prošlo privučemo k sebi, a sadašnje poklonimo njemu. Kako bismo bez mnogo riječi predstavili Ćamila Sijarića, učinili ga dragim prijateljem, kraj svakog rada autora, koji je zastupljen u ovoj knjizi, zapisali smo neku Sijarićevu misao.* Dok sam čitala prispjele radove, bila sam zadovoljna, kako raznolikošću tema, zanimljivošću sadržaja, plemenitošću misli, tako i načinom pisanja. Mali problem predstavljali su različiti pravopisi naših autora. Naime, raspadom bivše Jugoslavije mijenjali su se i pravopisi standardnog jezika naroda nastalih država, što smo u ovoj knjizi poštivali. Leksik nije predstavljao problem, dapače, doprinio je živosti i sočnosti teksta i u njega nismo inervenirali. I Sijarić me kucnuo po čelu pa rekao: “Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome.“ Sudite ovu knjigu po onome što ćete u njoj naći, a ja nalazim ono što nam je i Sijarić ostavio. Ljubav prema čovjeku, ljubav prema prirodi, ljubav prema književnoj riječi. Ljubav! Marija Juračić

10.05.2020.

MARIJA JURAČIĆ "eIN WINTER IN HRASTOWO"

U ediciji Rediroma Verlag objavljen je prijevod romana Marije Juračić „Jedne zime u Hrastovu". Beschreibung: Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde. Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi. Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung. Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person. Mihovila Walner Artikeldetails ISBN 978-3-96103-761-2 Seiten 202 Genre Kriminal-Literatur Autor Marija Juracic Erscheinungsdatum 07.05.2020 https://www.rediroma-verlag.de/buecher/978-3-96103-761-2 Oznake: Ein Winter in Hrastowo

02.05.2020.

Sanijela Matković "Uvala od lavande"

S jednog rimskog putovanja, uz nekoliko turističkih atrakcija, ponijela sam sa sobom i sliku trga na kojem mlada djevojka svira gitaru i pjeva nostalgične talijanske kancone. Imala je glas anđela, kojeg se ne bi zastidjele ni najveće svjetske pozornice, a ipak je pripadala tom trgu, ljudima koji su u tišini slušali i malenom šeširu koji se polako punio novčanim prilozima. Je li na taj način zarađivala za život ili prikupljala novac za studij, tada me nije zanimalo. Zaboravila sam tu sliku i tu djevojku anđeoskog glasa dok nisam pročitala roman Sanijele Matković „Uvala od lavande.“ Slika se vratila tako intenzivno, kao da je cijelo vrijeme mirovala u meni kao lijepa, usputna uspomena, kao nešto osjetljivo i vrijedno, što sam tog rimskog popodneva dobila od nepoznate djevojke kao dar, kao ljepotu, kao talentiranost ljudskog bića, kao umjetnost. S rimskih ulica slika djevojke preselila se na stranice ovog romana. „Na njegovoj barskoj stolici sada je sjedila djevojka s gitarom. Nemoguće je opisati osjećaje koji su me preplavili u trenutku kada sam začuo prve taktove fada…“ Složen je mozaik ljudskog života, sastoji se od niza finih dijelova kojih često nismo svjesni pa mislimo da bi ih trebalo biti više, da bi trebali biti značajniji, zanimljiviji, intenzivniji. Nezadovoljni jednim životom, nastojimo ga ustostručiti pa ga tražimo na društvenim mrežama, koje mogu značiti dobro druženje, informaciju, dopunjavanje nekih socijalnih potreba, ali mogu značiti i psihijatriju, kriminal, prijevaru… Virtualni život može biti dobrodošla dopuna, ali se lako može pretvoriti u pakao. Dok u realnom životu poznajemo svoju okolinu i dobro znamo što kome pripada, u virtualnom je životu to kretanje teže, jer do nas dopiru samo one informacije koje nam netko servira, dakle i one lažne, zlonamjerne, ishitrene, one koje se kriju iza lažnih profila i imena i koje spadaju u domenu bolesnog. Upravo tom temom se bavi autorica u svom romanu „Uvala od lavande“. Svjesna činjenice da virtualan svijet nije bezazlena igra, da se u njemu roje snažne emocije i interesi, da se je on svojim virtualnim noktima čvrsto zario u realan život pojedinca, autorica svog glavnog junaka Mislava, šalje na romantičan otok, u malo, slikovito mjesto, da za potrebe svog doktorskog rada, istraži fenomen virtualnog života mještana. Mislav koristi činjenicu da je lokalni ugostitelj za mještane raspisao nagradni natječaj, za vrijeme kojeg se oni trebaju služiti računalom u ugostiteljskom objektu. Ovaj postupak i niz članaka koje Mislav objavljuje o mjestu i mještanima, omogućit će mu da promatra ljude, da otkriva tko se krije iza kojeg imena, da uoči koliko se licemjerja i otrova može nakupiti iza lažnih profila naoko normalnih ljudi. Postoje ljudi koji svoje napadačke komentare skrivaju i iza desetak različitih pseudonima, ali se otkrivaju načinom svoga pisanja, uzrečicama, ustaljenim pravopisnim ili jezičnim pogreškama, što čovjeku od pera nije teško otkriti. Mislav je zapanjen činjenicom da čovjek može tako silno mrziti prostor, vrijeme i ljude s kojima živi i jasno mu je da ima posla s egotripovima. Budući da svoje istraživanje provodi predstavljajući se kao novinar, a objavljuje članke u listu svog prijatelja i sam Mislav spada u lažnjake, ali njegovo lažno predstavljanje ne ugrožava njegovo benevolentno djelovanje. Prateći zbivanja u malom mjestu, autorica nas vješto dovodi do pitanja: „Ima li čovjek s lažnim identitetom lažnu savjest ili u njemu neupitno živi ona njegova?“ Mislav sve više osjeća težinu istraživanja ljudske mizerije i pita se:“ Zar je tako teško biti dobar čovjek, dobar prijatelj, dobar susjed, dobar stranac, dobar prolaznik? Zar je tako teško biti dobar?“ No u Uvali od lavande živi i niz dobrih, razložnih, simpatičnih ljudi koje Sanijela Matković portretira jasnim, živim bojama. I kada se u mjestu dogodi nešto loše, kada mjestu zaprijeti nevolja, onda se ljudi više ne dijele po količini svoje dobrote ili zluradosti. Nesreća sve ujedinjuje i ta činjenica postaje novo psihološko pitanje. Zašto smo skloni više suosjećati s patnjom čovjeka nego se s njime radovati? Zašto mislimo da smo pozvani pružiti mu utjehu, a ne znamo sudjelovati u njegovim uspjesima i postignućima? Roman „Uvala od lavande“ komponiran je pravolinijski, gotovo poput dnevnika u kojem se zbivanja odvijaju dan za danom. Nema iznenađenja ni naglih obrata, a ipak je to roman pun unutarnje napetosti koja budi znatiželju čitatelja. Upletena mala ljubavna priča, koja znači jedan raskid i jednu internetski probuđenu ljubav, pokazuje da čovjek ostaje onakav kakav jest i kada se nalazi pod maskom i onda kada je skine. Najvrjednija sastavnica romana je životnost, osjećaj da je sve što nam se prezentira nama poznato, a opet čudesno novo. Kao ona djevojka s rimskog trga koja je iznenada, nakon niza godina, osvanula u romanu Sanijele Matković. /Marija Juračić/

18.04.2020.

Victoria Hislop „Otok“

Otok Spinalonga na Kreti bio je kolonija gubavaca do 1957. Roman Victorije Hislop „Otok“ je višeslojan, uranja u prošlost obitelji Fielding koja po majčinoj strani vuče korijenje s Krete. Izdvojit ću iz njega samo jednu priču koja govori o strogoj, doživotnoj karanteni, o ljudima zaraženima leprom, njihovom strahu, njihovoj čovječnosti i životu. Jer usprkos svemu, život teče, život nešto i daje. Početkom 20. stoljeća na Kreti je zavladala lepra, kožna, zarazna bolest, koja se širila osobnim kontaktom. Da bi spriječila širenje bolesti, vlada je propisala da se svi zaraženi ljudi smjeste na otok Spinalonga, otok koji je postao kolonija gubavaca koja je ukinuta pronalaskom lijeka 1957. Mnogi su ljudi skrivali svoje stanje, dok su god mogli, da ne bi bili izopćeni. Tako su roditelji skrivali zaraženost devetogodišnjeg Dimitrija. Učiteljica Elena nije bila osoba koja će se držati na sigurnoj udaljenosti od svojih učenika. Podigla bi dijete kada bi palo, obrisala mu suzu, pogladila ga po kosi. Dobila je lepru o Dimitrija. Tešku dilemu riješila je jedinim mogućim načinom. Tražila je liječnički pregled svih učenika, a kad se ustanovilo da samo Dimitrij ima lepru, krenula je s dječakom u koloniju gubavaca, odlučna da će mu pružiti obrazovanje, da će ga odgajati i pružiti dom. Bila je učiteljica i to nije bio samo njezin poziv, već životno poslanje. Ostavila je dvije kćeri, jer drugog ispravnog načina nije bilo. Iako su opisane životne prilike bile teške, ova priča nije sumorna, jer usprkos svemu ljudi nisu klonuli duhom, njihove kreativne sposobnosti i osjećaji nisu ugašeni. Život caruje, kako bi rekao Vladimir Nazor. Marija Juračić

30.03.2020.

SUZANA MARIĆ " BIJELA VUČICA"

„Bijela vučica“ je kratak roman, pisan za djecu i odrasle. Zanimljiva je to priča o nekoliko generacija obitelji vukova koji u surovim uvjetima preživljavaju na planini brinući se za svoje potomstvo. Ako znamo da u cijeloj Republici Hrvatskoj obitava dvjestotinjak jedinki vukova, onda nam je jasno da su te krasne, slobodne životinje pred istrebljenjem. Ljudi ne uviđaju kolika je njihova korisnost za cjelokupni ekosustav. Suzana Marić je uvjerljivim, lijepim književnim izrazom i uzbudljivom pričom obuhvatila sve probleme njihova istrebljenja. Međusobne borbe, bolesti i nestašica hrane kao da nisu dovoljne prijetnje. Prijeti im i pohlepa čovjeka, nerazumijevanje, požari, zagađenost rijeka, bolesti … Malo je ljudi koji razumiju njihov problem i koji ga nastoje ublažiti. Kada jednom upoznate galeriju likova ovog romana, nećete brzo zaboraviti Velikog, Sivog, Groma, Bijelu, Lanu, Iru… cijeli niz likova kojima je autorica oslikala duševni profil vuka ne zanemarujući ni u jednom trenutku vučju ćud i zakone vučje prirode. Čovjek, koji je baštinio Zemlju, nije dobar gospodar pa ne brine za druge životinjske i biljne svjetove koji imaju pravo na život. Marija Juračić

19.02.2020.

Sanijela Matković "Kiša boje tulipana"

Posveta koju mi je na početku svog romana „Kiša boje tulipana“ napisala širokobriješka književnica Sanijela Matković, nije bila obična posveta čitatelju, onakva kakvu obično pišemo na početku svojih romana prijateljima i poznanicima, lijepo sročena i prigodna, a ustvari prilično bezlična. Ova posveta je bila upućena baš meni, konkretnoj osobi s kojom autorica dijeli neko mjesto, neko malo zajedničko iskustvo. Naslov romana mi je u tom trenutku izgledao samo kao uspješna poetska slika, u čije značenje, zbog vlastitog neznanja, nisam proniknula. Roman je pisan u obliku dnevnika, u prvom licu, kompozicijski je ravnolinijski, sadržajem usko priljubljen uz život glavne junakinje Lane, slobodne, samosvjesne, situirane žene na rubu mladosti, slikarice i književnice. Likovi s kojima Lana dolazi u kontakt, dopunjuju njezin život, ali ni u jednom trenutku ne izbijaju u prvi plan. Iako ti likovi nisu samo dekoracija, iako svi djeluju stvarno i uvjerljivo, ni jedan od njih ne nosi tu količinu energije i dinamike koju nosi Lana, potpuno posvećena svojoj umjetnosti, a posebno slikarstvu. Opisi pripremanja, osmišljavanja i prezentiranja izložbi Laninih slika najbolji su prilozi romana, dijelovi na kojima se zastaje i koji neće lako ishlapiti iz sjećanja. Lana je žena koja mnogo radi i mnogo putuje pa nas, shodno tome, u kratkim, dinamičnim ulomcima, vodi od Zagreba, Voloskog, Opatije, Budve, Venecije i Ljubljane do Grčke i natrag, a u svakom tom mjestu zbiva se nešto zanimljivo, čak sudbonosno. A onda joj se dogodi Parkinson. Lana biva zaustavljena u letu. Grubo i nenajavljeno. Nevjerica, bespomoćnost, očaj, osjećaj beznađa, prve su reakcije na nastalu situaciju, a onda dolazi smirivanje i prihvaćanje života sa svime što on sobom nosi. Kao da je život u jednom trenutku odlučio zastati, usporiti, kao da je poručio:“ Zaustavi se. Previše žuriš. Teško te je pratiti. A još toliko toga možeš dati onima koji su potrebni utjehe i nade. Poći ćeš među njih kao jedna od njih.“ I Lana je pošla. Nastavila je slikati, nastavila živjeti, nastavila se radovati svakom lijepom trenutku i svakom dobrom čovjeku kojeg joj sudbina na put nanese. U tom mi se trenutku otvorilo puno značenje naslova romana „Kiša boje tulipana“, zabljesnulo me svojom porukom da život uvijek ide dalje, da je vrijedan sam po sebi i znam da poruku duše ovog romana neću zaboraviti. /Marija Juračić/

17.01.2020.

Johann Wolfgang von Goethe „Patnje mladoga Werthera“

„Patnje mladog Werthera“ je bio hit njemačkog romantizma. Duboko osjećajan, pisan u epistolarnoj Ich – formi, roman je osvojio čitatelje Goetheova doba u tolikoj mjeri da je morao biti zabranjen. Ne zbog toga što su mladići imitirali Wertherov stil oblačenja, a djevojke nosile haljine po uzoru na Lottinu, već zato što je nakon objave romana porastao broj samoubojstava mladih ljudi, izvršenih na Wertherov način. Ljubav Werthera prema Lotti zapravo je napisana povijest ljubavi Goethea prema Charlotte Buff, a svi glavni likovi romana imaju uporište u Goetheovom stvarnom životu, pa možemo reći da je Goethe u romanu vješto spojio stvarnost i fikciju. Werther je mladi slikar koji je izgubio inspiraciju. Ovaj motiv naći ćemo kasnije kod Krleže, ali u sasvim drugačijem kontekstu. Nije Werther nevin mladac koji se prvi put zaljubljuje. Znao je on što je ljubavna igra, flert i zavođenje, pa čak i razvrat. No kada je došao u mali gradić Weimar, odakle šalje pisma svom prijatelju Wilhelmu, on se mijenja. Uživa u osami, plandovanju i prirodi. Ni knjige više ne čita, osim Homera kojega toliko voli da ga svojata i naziva svojim. Wertherovim čitalačkim sklonostima naglasio je Goethe naklonost romantičara prema antici. Homera kasnije zamjenjuje Ossianom čime još jednom potvrđuje koliko su romantičari cijenili antičku umjetnost, koliko ih je vukla čežnja za dalekim i prošlim. Werther je sav predan poeziji, on može cijelim bićem uroniti u njezin svijet, za razliku od Lotte koja poeziju voli, ali dobro zna odvojiti maštu od stvarnosti. Zato njen književni ukus već nagovještava klicu novog književnog razdoblja pa ova scena jako podsjeća na Šenoinu scenu u pripovijetki „Prijan Lovro.“ Lotte nije samo lijepa, plemenita i dobro odgojena djevojka. Ona je i načitana i suvereno govori o svom književnom ukusu. „A najdraži mi je onaj pisac u kojem nalazim svoj svijet i kod kojega se sve zbiva kao oko mene, a njegova mi pripovijest bude tako zanimljiva i srdačna kao i moj vlastiti domaći život, koji, dakako, nije nikakav raj na zemlji, ali je ipak, kakav bio da bio, izvor neiskazanog blaženstva.“ Ako ne pratimo samo ljubavnu nit romana, uočit ćemo Goetheovu nesklonost prema klasnim razlikama. „Ljudi od višeg stališa držat će se uvijek u hladnoj udaljenosti od prostoga puka, kao da se boje štete od približenja; a onda ima i bjegunaca i zlobnih šaljivdžija, koji se naoko umiju poniziti samo zato da siromašan svijet još jače osjeti njihovu obijest. Znam dobro da nismo svi jednaki, niti to možemo biti; ali se meni čini da onaj koji drži potrebnim udaljivati se od takozvanog prostog puka, da uzdrži respekt - taj nije manje vrijedan ukora od kukavca koji se sakriva od dušmana, jer se boji da bi podlegao.“ Prljave političke igre vjerojatno postoje od postanka države, pa ih nije lišeno ni Goetheovo vrijeme i pametan mladić poput Werthera mora ih uočiti, posebno kada postane njihova žrtva. „Jučer me je raspalio, jer je nišanio i na mene kad je govorio: »Grof je«, veli, »sasvim dobar za svjetske poslove i piše s mnogo lakoće, ali mu nedostaje temeljite učenosti kao svim beletristima... Ludi su koji ne vide da se zapravo i ne radi o mjestu, i da vrlo rijetko igra prvu ulogu onaj koji sjedi na prvom mjestu! Mnogim kraljem vlada ministar, a mnogim ministrom njegov tajnik! Tko je onda prvi? Ja držim: onaj koji progledava ostale i ima toliko snage ili lukavosti da upregne sve njihove sile i strasti za izvođenje svojih osnova.“ Werther je prvi put vidio Lottu kad ju je, na molbu svoje prijateljice, kočijom vodio na ples. Scena njihovog prvog susreta ostaje velikim slovima zapisana u svjetskoj literaturi i u ženskoj modi Goetheovih suvremenika, kada su se po dućanima tražile blijedo- crvene vrpce i haljine bijele boje. „Kad sam uzašao uz vanjske stepenice i stupio na vrata, u oči mi udari najdražesniji prizor što sam ga ikada vidio. U predvorju motalo se šestero djece, od jedanaest do dvije godine, oko djevojke lijepa lika, srednjeg stasa, koja je imala na sebi jednostavnu bijelu opravu, s blijedo-crvenim vrpcama na rukavima i prsima. Držala je u ruci crni hljeb i mališanima oko sebe rezala svakomu po komad …“ Ne možemo znati bi li Lotte uzvratila Wertheru ljubav da je njen zaručnik Albert, koji je trenutno bio odsutan, neki ljubomoran, loš tip i da je njezina majka na samrtnoj postelji nije obvezala da se uda za Alberta No Albert je najbolji, najplemenitiji čovjek na svijetu. Zanimljivo je napomenuti da su u ovom ljubavnom trokutu, u crno - bijeloj paleti romantičarske tehnike slikanja likova, svi likovi oslikani bijelim i kada bismo nekakvim instrumentom mogli mjeriti plemenitost, naš dobri, zaljubljeni Werther bi tu najgore prošao. Štetilo bi mu ono što su romantičari najviše cijenili. Hipersenzibilnost. Sposobnost dubokog suosjećanja sadržanog u pojmu Weltschmerza. Senzibilnost koja se ne uspijeva kontrolirati. „Zatim, onaj poštenjak Albert, koji ne narušava moje sreće nikakvom hirovitom neučtivošću; koji me obasiplje srdačnim prijateljstvom; kojemu sam iza Lotte najmiliji na svijetu. Wilhelme, pravo je veselje slušati nas dvojicu kad šećemo i razgovaramo o Lotti, svijetu nema ništa smješnije od toga odnošaja, a ipak meni radi toga često izbijaju suze na oči.“ Albertovim dolaskom počinju Wertherove patnje koje ga dovode do samoubojstva. On zna da je Lottino srce podijeljeno, da ona i njega ljubi, ali zna da ona iz svog srca ne može otrgnuti Alberta. Nakon što joj jedne večeri čita Ossiana, kojeg je prigrlio uz Homera, Werther je odlučio. Jedini izlaz i zalog Lottina mira je njegovo samoubojstvo. Oprašta se od prijatelja, onako kako se Jesenjin oprostio - Adieu, dragi… a Lotti piše pismo: „Da, Lotta! Zašto da prešutim? Jedno od nas troje mora sa svijeta, a to hoću biti ja! O, predobra moja! Po ovom razdrtom srcu šuljalo se nešto bijesno, često: da umorim tvoga muža! - tebe! - sebe! - Neka dakle bude! Kad se za lijepe ljetne večeri uspneš na brijeg, onda se sjeti mene, kako sam često prilazio dolinom i tada pogledaj preko na groblje na onaj grob, gdje se visoka trava leluja u sjaju sunca sa zapada… „ ............................................................... „Zamolio sam tvoga oca na jednoj ceduljici da zaštiti moje mrtvo tijelo. Na groblju su dvije lipe, otraga u kutu, prama polju; ondje želim počivati. On to može, pa će i učiniti za svoga prijatelja. Zamoli ga i ti! Ne želim tražiti od pobožnih kršćana da polažu svoja trupla kraj jednog bijednog nesretnika. Ah, htio bih da me pokopate uz cestu, ili u samotnoj dolini, da bi svećenik i levit, krsteći se,prolazili pokraj obilježenog kamena, a Samarićanin prolio jednu suzu…“ Prostrijelio je glavu iznad desnog oka. Njezina vrpca bila je s njim. Bio je u čizmama, u plavom fraku sa žutim prslukom. Tako je ušao u um čitatelja, u svjetsku književnost. Pokopali su ga noću. Nije ga ispratio nikakav svećenik. *Roman je objavljen je 1774. Priču o besmrtnoj ljubavi nastavio je pisati Thomas Mann u svom romanu „Lotte in Weimar“ 1939. /Marija Juračić/

01.01.2020.

Podvojena duša Faustova

Nije pretjerano reći da je „Faust“ najznačajnije književno djelo njemačkog romantizma. Goethe ga je skicirao u ranoj mladosti, a dovršio šest decenija kasnije. Faust, naslovni junak ove tragedije je složena osobnost. On je čovjek snažne žudnje koja ga lomi na dva dijela. Jednim dijelom svoga bića on želi okusiti sve tjelesne slasti života pa nezasitno ugađa svojim tjelesnim potrebama. Snažan je taj poriv u kojem možemo prepoznati mnoge poklonike hedonizma i one koji, gomilajući svoja materijalna dobra, gaje nadu da će to jednog dana postati. Drugim dijelom svog misaonog kompleksa Faust je duhovno biće čija znatiželja postavlja pitanja o suštini života, o tajni postanka, o sreći čovjekovoj. Faust astrolog, znanstvenik i alkemičar traži sreću i svrhu života. Nije mu dovoljno vjerovati. On želi znati pa bilježi: „Zwei Seelen wohnen, ach! in meiner Brust“. Dvije su duše u njegovim grudima i on ne zna kojoj se svojoj duši treba prikloniti. A koliko čovjek može sam birati svoju sudbinu, pokazuje Goethe u prologu djela, kada se Bog i vrag Mephistopheles klade u Faustovu dušu. U prikazu te scene obojica djeluju kao dva igrača koja se zabavljaju okladama u kojima je ulog živo čovjekovo biće. Bog vjeruje u Fausta, u bolji dio njegove duše, u njegovu žudnju za višim duhovnim sferama i pozitivno ocjenjuje njegovu duhovnost i znanstvenu znatiželju, a vrag tvrdi da će u Faustu prevladati meso i krv, odnosno želja čovjekova za materijalnim užicima. Podvojena Faustova duša prepuštena je Mefistovim iskušenjima. Razočaran svijetom i neuspjelim znanstvenim istraživanjima, on sklapa pogodbu s vragom. Predat će mu svoju dušu ako osjeti tako veliku sreću da poželi da se trenutak pretvori u vječnost. „Werd ich zum Augenblicke sagen: /Verweile doch! Du bist so schön! / Dann magst du mich in Fesseln schlagen, / Dann will ich gern zugrunde gehn!“ Ove Goetheove riječi pokazuju kako je uvjeren da znanost i želja za znanjem dolaze od Boga. Mefistu je stalo samo do toga da se ljudi prepuste zovu tijela, da zaostanu u duhovnom i znanstvenom razvoju, čime cijelo društvo može pretvoriti u svoje igralište. Iskušenja koja Mefisto stavlja pred Fausta su zamamna i brojna i Faust će se u taj vrtlog užitaka baciti svim svojim bićem, ali sreću neće osjetiti. Sve što je studirao, od filozofije, teologije, medicine…smatra suvišnim jer ni jedna znanost nije odgovorila na ono ključno pitanje- tko smo i kuda idemo. Koja je svrha ljudskog života? „Da steh ich nun, ich armer Tor! Und bin so klug als wie zuvor.“ Mefisto za Fausta čini nemoguće. Pomlađuje ga i sada Faust, uz šarm mladosti i bogatstva, posjeduje i šarm mudrosti što ga čini najpoželjnijim momkom u državi. Nižu se zabave i pijane noći, a onda Faust upoznaje Gretchen, koju njegova ljubav unesrećuje i vodi u smrt. I kada ju je htio spasiti, nije uspio jer Gretchen je imala svoje etičke zakone koji nisu spadali u pogodbeni paket Boga i đavla. Počinila je strašan grijeh – čedomorstvo tek rođenog djeteta, ali njoj će zbog kajanja i prihvaćanja zemaljske kazne biti oprošteno. Goethe ne postavlja pitanje prava i sudbine živog, rođenog, bespomoćnog djeteta. Dijalog ljubavnika u zatvoru je izvrsno izveden. Faust u toj sceni postaje Gretin Mefisto, njezino iskušenje i Goethe lijepo vodi liniju njihova razdvajanja. Je li Mefisto dobio Faustovu dušu? Kraj drame Goethe je majstorski izveo i pokazao da kod sklapanja bilo kakvih ugovora moramo čitati mala slova. Faust je doživio spoznaju vrijednosti života sadržanu u ljudskom stvaranju. Vidio je kako od neplodne zemlje čovjek može stvoriti rajske vrtove i osjetio je bezgraničnu sreću, želju da zaustavi trenutak. No Mefisto nije dobio njegovu dušu, jer je prilikom sklapanja oklade rekao da će Fausta uspjeti potpuno iskvariti. Ove njegove riječi bile su kao aneks ugovoru. Nije uspio Fausta usrećiti zadovoljavanjem njegovih tjelesnih potreba. Nije Faust kobne riječi izgovorio u trenutku hranjenja svojih tjelesnih strasti, već u trenutku divljenja ljudskom radu i stvaranju. Tako je Mefisto izgubio jednu radoznalu, stvaralačku ljudsku dušu, koja je prihvatila mnoge njegove darove, a ipak uspjela sačuvati ono ljudsko i božansko u sebi. Marija Juračić

17.12.2019.

Objavljeno je reizdanje putopisa „Pisma iz Misira“ Jelene J. Dimitrijević

Povodom jubileja - 90 godina od prvog izdanja putopisa „Pisma iz Misira“ srpske književnice Jelene J. Dimitrijević (1862-1945.) Udruženje za promocije kulturne raznolikosti „Alia Mundi“, objavilo je reizdanje tog putopisa u svojoj ediciji „Riznica“. Urednica ovog reizdanja je dr. Ana Stjelja koja je doktorirala na temu života i stvaralaštva Jelene J. Dimitrijević. „Pisma iz Misira“, objavljena 1929. godine, su ubrzo prepoznata kao dobar edukativan materijal pa je rukopis ove vrsne književnice, poliglota i borca za ženska prava preporučen učenicima i studentima kao izvor spoznaja o zemlji faraona. Zanimljivo je to štivo i kako kaže urednica ove knjige „zahvaljujući Jeleninoj intelektualnoj radoznalosti, putničkom avanturizmu i književnoj umešnosti, „Pisma iz Misira“ donose niz zanimljivosti o običajima i kulturi Egipta koje i danas mogu da se čitaju sa nesmanjenom pažnjom. Ono što posebno vredi naglasiti jeste da je ovo jedno od retkih dela Jelene J. Dimitrijević u kome ona u svoj fokus ne stavlja ženu, već je suočena sa osobitom lepotom i koloritom Misira i starog, a uvek mladog Nila, zabeležila svoje “susrete”sa višemilenijumskom tradicijom Egipta.“ Vrijedno je spomenuti da su ulomci publikacije iz 1929. godine objavljeni u dva navrata nakon smrti autorice, u književnim časopisima „Bagdala“ (god. 54, br. 491, Kruševac, 2012, str. 10-15) i „Enheduana“ (god. 1, br. 2, Beograd, 2019, str. 65-79).

16.12.2019.

ROZAIDA NAGLAV " mAČKA"

Roman „Mačka“ Rozaide Naglav je razgolićenje, realna slika društva u tranziciji, neposredno pred egzodus mladog, obrazovanog kadra koji u valovima napušta zemlju u kojoj njegova radna energija i stručnost nisu dobrodošli. Visoke, utjecajne društvene položaje zauzeli su skorojevići i tajkuni, čija gramzljivost u divljoj privatizaciji pustoši poduzeća, a nesposobnost i sebeljubivost razara kako privredu, tako i živo ljudsko tkivo, moral i nadu stanovništva. Ovaj društveni i psihološki roman autorica je podijelila na dvije cjeline. Prva prati odrastanje djevojčice Sanje Oblak u jednom antikvarijatu, što snažno doprinosi izgradnji njezinog karaktera i životnog puta. Antikvarijat nije obiteljska kuća, ali Sanji je on pravi dom. Ljudi koji ga vode, a koje ona zove Bakica i Djedica, mudri su i plemeniti i toliko sudbinski spojeni da svaki za sebe, a ipak zajedno, u istu bilježnicu pišu Dnevnik svog života. Antikvarijat svakodnevno posjećuju zanimljivi posjetitelji, individualci zanimljivih psiholoških fizionomija. Svi oni čine društvo maloj djevojčici, a plišani medvjedić La, njezin imaginaran prijatelj, pun pitanja i mudrih savjeta, zamjenjuje joj druga u igri. Ovaj dio romana pisan je u ich formi kao ispovijed djevojčice koja, mnogo godina kasnije, zadržava značajno mjesto u drugom dijelu romana, jer njezina neiscrpna energija, usmjerena ka poboljšavanju svijeta, više puta određuje i pokreće radnju. Drugi dio roman pisan je u trećem licu i pun je živopisnih likova, onih negativnih koji, osim obličja, nemaju ništa ljudsko u sebi (Mladen, Miš) pa onih bahatih, nedefiniranih profesija, a dubokih džepova, koji nemilice iskorištavaju druga ljudska bića ( poduzetnice Vrhovčić i Panić) koje autorica naziva alapačama, tračericama, a koje se mogu sresti u finijim kavanama ili u otmjenom salonu hotela Pariz, gdje prate društvena zbivanja i sklapaju svoje mutne poslove. U tim otmjenim i skupim mjestima kao konobari rade mladi profesori, ekonomisti, pravnici… ovisni o napojnicama tog gnjilog društvenog soja. Groteskno je to društvo, okrenuto naglavačke… Ljudi često kažu da život piše romane. U ovoj knjizi roman je napisao život. U društvu tajkuna vrte se razne ljepotice, manekenke i studentice koje love priliku da ostvare svoje Barbie snove. Od najranijeg djetinjstva nameće im se ideal modne lutke, imperativ otmjenosti, ljepote, anoreksičnosti… U galeriji likova srećemo niz onih sporednih, koji ukližu u neku epizodu romana, povezuju se s glavnim likovima i ostave snažan trag na daljnja zbivanja. Svaki od tih sporednih likova nosi svoju priču, detaljno je razrađen pa imam dojam da je građen na stvarnom predlošku, jer kad upoznate njegov karakter, onda on postaje vaš poznanik. Tu su mali Teo, gospođe Kreslin i Vranicki, Josip Lang, profesor - konobar koji sanjari da nabavi stari, socijalistički trabant pa da njime simbolički i stvarno pregazi omraženog tajkuna, mala djevojčica Sonja, koja ima kosu kao žuti flomaster, a oči boje tamnih kolačića, a koja zaključana u stanu čeka svoju samohranu majku da dođe s posla. Sve ti likovi, a i mnogi drugi, povezani su na neki način sa Sanjom Oblak, sanjivim oblačkom ogromne energije koji svoju blagotvornu kišu nesebično daje mnogim zgaženim, poraženim, pravednosti žednim, jer čvrsto vjeruje da smo svi mi ljudi kapljice istog mora i svaka dobra kap pomaže da se cijelo društvo ne uruši, ne podivlja i ne potone. Među svim tim likovima izdvaja se lik Gospođe drugarice Savke, koji romanu daje humorističku notu. Njezine kritike društvenih odnosa, koje izriče glasnim, živim dalmatinskim govorom, su istovremeno i lude i mudre, a postupci podliježu zahtjevima trenutka. Svi brojni likovi, koje neću posebno spominjati, pomno su stvarani, svi oni imaju svoju osobnost, karakter, temperament pa lako vjerujemo da su stvarni, da ih je autorica negdje srela u svojoj dugoj sudskoj praksi. Iako lik Sanje Oblak u romanu zauzima značajno mjesto, ipak se lik studentice arhitekture i manekenke Karoline Sever nametnuo kao glavni. Uz Karolinu autorica vezuje pojam devet mačjih života pa se uz nju, kao simboličan motiv provlači i prisutnost male, crne mačke Kati. Karolina je djevojka skromnog radničkog porijekla, željna ljubavi i sigurnosti, ali i luksuza, svega onoga što joj je u djetinjstvu bilo uskraćeno. Iskreno je zaljubljena u čovjeka koji bi joj mogao biti djed, a ipak… Karolina je i mačka koja često reagira instinktivno, a nakon promjene situacije, kontemplativno. Na stvarno djelovanje pokreće je tek neposredna opasnost. No u okruženju u kojem živi, pitanje je koliko će mačjih života morati potrošiti i hoće li joj oni biti dovoljni da umakne okrutnim kandžama jednog Ferdinanda Ništava ( Miša), dr. Mladena Rabića i njihove svite. Ono što zadivljuje, posebno jer se radi o romanu prvijencu, je složena, logična i dobro raspoređena kompozicija romana. U složenom kolopletu zbivanja ništa ne strši, ništa ne ostaje nedorečeno. Rijeka radnje teče nezaustavljivo, ponegdje se račva, nekada nešto naplavi i ostavi na obali i otječe da primi vodu iz nekog novog rukavca. Ako želimo raščlaniti slojevitost romana, možemo reći da je to roman o jednom društvu u previranju, društvu na koje djeluju mnoge negativne, ali i pozitivne silnice, kojima autorica ogoljuje društvene pojave i detektira njihove uzroke i razloge. Neshvatljive brutalnosti ne izazivaju samo ratovi, nego i podlosti koje činimo kao pojedinci u malim čahurama naših života. Takvo stajalište o svijetu je imala i Karolina i nimalo joj nije smetala animalnost koju bi ponekad osjećala u sebi, kada bi u u njoj prevladala mala, ljupka zvjerka sjajnog krzna, ali oštrih zubi. Ovo je roman o sazrijevanju, kako pojedinca, tako i cijele društvene zajednice. Rozaida Naglav ne bi stvorila knjiški lik, kada ga ne bi vezala uz njegovu profesiju, jer čovjek je u velikoj mjeri ono što ostvaruje u svojoj profesiji. Zato je ovo roman i o arhitekturi, zapravo o filozofiji arhitekture, kojoj autorica posvećuje niz zanimljivih ulomaka. A roman je to i o pisanju. Četiri je godine Rozaida Naglav pisala ovaj roman i znala bi mi reći da ju je Mačka namučila, do krvi izgrebla, bacila u bunilo. Jasno je da je autorica cijeli radni materijal pomno slagala, promišljala i do tančine brusila. Pokazuje to i insert s piscem Timijanovićem, koji u pijanoj magli jedne rakijaške noći s Karolinom, razlaže svoje poglede na književnost, svjestan stvaralačke blokade kojoj je izložen, nakon objave njegove uspješnice. Nalazimo to u komentarima profesora književnosti – konobara Josipa Langa o frustracijama pjesnika na jednom poetskom portalu. Vidimo to u zgusnutosti brojnih ideja koje zbunjuju Kanađanina, profesora književnosti Browna, koji drži školu kreativnog pisanja, suvereno vodi svoje polaznike do mnogih umjetničkih spoznaja, ali kada sam pokuša napisati roman, nailazi na niz dilema i prepreka. Cijelog se života divio pisanju, a suočen s konkretnim tekstom, ne zna kako bi krenuo. I kroz cijeli roman kao nekakav književni manifest provlači se Dnevnik Bakice i Djedice. Sanjina prijateljica Marija Denev objavila je dva dječja romana, a ljubomorna Karolina, s karakterom mačke, upušta se u pisanje svog romana. Ovog kojeg čitatelj sada drži u rukama. /Marija Juračić, prof./


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 05/2021 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

Marija Juračić" Dronovi, furešti, ubojstvo"
Roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" se našao na 26. mjestu top liste hrvatskog romana 2017. godine.

https://harahvati.wordpress.com/2017/07/12/top-lista-50-romana-hrvatska-srpanj-2017/

Roman Marije Juračić "Mutno more"
Roman Marije Juračić "Mutno more" našao se na 20. mjestu top liste hrvatskog romana.
http://hrvatskaroman.blogspot.com/2018/04/tjedna-rang-lista-20-romana-hrvatska-07.html
https://kreativnopisanje.wixsite.com/enheduana/blog/objavljen-roman-marije-jura%C4%8Di%C4%87-mutno-more


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12630

Powered by Blogger.ba